K Mariji na nebo nam je stići

VELIKA GOSPA

(A-2020)

Velika Gospa je naziv svetkovine kojom kršćani slave Isusovu Majku Mariju u vjeri da je ona prva od ljudi nakon zemaljskog života tijelom i dušom uznesena u nebo. Katekizam Katoličke Crkve nas podsjeća što mi to zapravo slavimo na današnji dan: ‘Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću‘. A onda dodaje što to zapravo znači: ‘Uznesenje BDM posebno je sudioništvo u Uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana‘.

No, što to zapravo znači slaviti i častiti Mariju? Premalo bi bilo samo se diviti njezinu ‘uspjehu‘ ako to ne bi imalo nikakva utjecaja na nas, na naš sadašnji život na zemlji, a onda i na naš vječni život u nebu. Zato slaviti i častiti Mariju doista znači usvajati logiku njezina života. Nije dovoljno utjecati se Mariji da ona ‘moli za nas‘ – kako to doista puno puta ponavljamo u litanijama u čast Mariji – nego trebamo u njoj gledati jasan primjer učiteljice i odgojiteljice u vjeri. Učiti i naučiti od Marije kako se živi svoju svakodnevicu znači s uspjehom položiti životni ispit, znači uspješno proći kroz zemaljski život na putu do neba.

Ovdje nam se lako sjetiti da je anđeo pozdravio Mariju kao ‘milosti punu‘, dakle pod posebnom Božjom naklonosti, pa bismo mi ljudi očekivali da Marija neće imati problema i teškoća u životu. No, odmah se moramo sjetiti da premda je bila ‘milosti puna‘ nije bila pošteđena neizvjesnosti, pitanja, boli i križa u životu. S koliko je samo neizvjesnosti, kod navještenja da ju je Bog izabrao da bude Majka Božjeg Sina, pitala anđela ‘kako će to biti‘, pa koliko joj se pitanja vrzmalo u glavi kada je s tek rođenim djetetom Isusom morala bježati u Egipat? A vi majke koje dobro znate kako vam je, kako se osjećate, kad su vam djeca bolesna… možete jako dobro znati kako je tek bilo Mariji kad je Isus bio izrugivan, pljuvan i bičevan na putu to strašne smrti na križu na Kalvariji. Osobito je muka zato jer Marija zna da Isus to nije ničim  zavrijedio nego da je tu na djelu strahovita ljudska zavist i  zloba. I konačno koliki je to bio križ života kad je u krilo  primila mrtvo tijelo svoga Sina! Hvala Bogu rijetke majke,  rijetki roditelji, našega vremena znaju za takvo bolno životno iskustvo. Baš u takvim bolnim životnim iskustvima potrebno nam je po vjeri znati da ta bol i patnja nisu uzaludni. Onako po ljudski postaju smisleni ako taj bol i patnja pomažu drugim ljudima da oni manje pate, da oni  budu manje nesretni. A onda onaj pravi i konačni smisao bol i patnja dobivaju po tome što su to načini našeg putovanja prema vječnoj sreći, gdje više neće biti ni boli ni patnje.

I upravo po tome što je ‘milosti puna‘, po tome što živi u potpunoj Božjoj naklonosti, Marija je naklonjena ljudima u potrebi. Zato ona hita svojoj rođakinji Elizabeti da joj bude od pomoći u posljednjim danima trudnoće i u prvim danima nakon poroda. Nije Elizabeta trebala zvati Mariju, nije ju trebala moljakati da joj pomogne – Mariji je bilo dovoljno čuti od anđela Gabrijela da je njezina rođakinja u poodmakloj dobi trudna i ona hita da joj bude pomoć u potrebi. Nije joj veličina buduće Majke Božjeg Sina udarila u glavu tako da njoj moraju drugi ljudi biti na usluzi nego ona i dalje želi biti ljudima na pomoć. To su prepoznali i mnogi i mnogi kršćani koji časte Mariju i koji u velikom broju hrle u mnoga marijanska svetišta – osobito o pojedinim Marijinim blagdanima, kako je to sigurno i danas.

Što to čovjeka zove i potiče da pođe k Majci nebeskoj? Kad bismo jedni druge pitali, čuli bismo na tisuće razloga zašto hodočastimo. Na tisuće nakana na koje molimo… I to sve Isusu i Mariji nosimo, pred njih stavljamo. Poput djece i mi svoje glase i uzdahe puštamo, svoje ruke k nebu dižemo, tražeći milost i snagu za život naše svakodnevice. Jer valjda se koji put pitamo, onako u dubini svoje duše ili pak glasno da nas i drugi čuju, ‘gdje je Bog da mi pomogne‘? Po Mariji nam i sam Bog postaje nekako bliži, zauzetiji i angažiraniji u našem životu. U najmanju ruku znamo da svoje životne teškoće ne nosimo sami i da i one imaju smisla i vrijednost pred Bogom.

I, na koncu, ono što je jako važno naglasiti: mi današnjom svetkovinom Marijina uznesena u nebo, zajedno sa sv. Pavlom – kako smo to čuli u 2. misnom čitanju – ispovijedamo vjeru da će se i na nama dogoditi ono što se dogodilo najprije Kristu, a potom i Bl. Djevici Mariji. Da smo stvoreni za život vječni. Ne samo za par desetaka godina na ovom svijetu – koje brzo i prebrzo prođu, kao da prolete – nego da smo stvoreni baš za život vječni kojemu se sve više približavamo svakim danom ovozemnog života. Marijin život na zemlji nam je dobar pokazatelj vrijednosti ovozemnog života. Marija je prva od ljudi ostvarila taj konačni smisao i punu vrijednost ljudskog postojanja: živjeti vječnost u nebu. Neka nam Marijin primjer života pomogne da živimo tako na ovom svijetu kako bismo i vječnost neba postigli.