Kad ljubimo Boga, i ljudima je dobro
13. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Misna čitanja današnje nedjelje u kojima želimo i trebamo prepoznati božju poruku za sebe, za svoj svakodnevni život, pozivaju nas na velikodušnost, na ljubav prema Bogu i bližnjima. Tako smo najprije u 1. misnom čitanju čuli o velikodušnosti jedne ugledne žene koju je iskazivala proroku Elizeju koji je u svojoj proročkoj službi često putovao i tako mijenjao mjesto svoga boravka. Tada nije bilo hotela, motela i drugih prenoćišta gdje bi putnici mogli prenoćiti nego su bili ovisni o dobroti i gostoprimstvu ljudi onih mjesta kojima su prolazili. Čuli smo da je to bila ‘ugledna žena‘, valjda iz dosta imućne obitelji kad je za proroka Elizeja bila uređena jedna posebna soba. Osim što je bila ugledna i imućna očito je žena bila i dobra osoba koja je primijetila potrebu proroka Elizeja i koja je prva, samoinicijativno, ponudila svome mužu da se pripremi soba za proroka. To što se ne navodi njezino ime hoće nas valjda pozvati i potaknuti da i svatko od nas može biti velikodušan. Ta velikodušnost ovisi o situaciji u kojoj se ljudi nalaze: kako oni kojima se iskazuje velikodušnost tako i oni koji velikodušno djeluju. Pri kraju tog 1. misnog čitanja čuli smo da će ta žena biti nagrađena za svoju velikodušnost: rodit će dijete. Budući da je ta žena sa svojim mužem već u godinama kad ljudi ne rađaju djecu to će rođenje njihova djeteta biti očito po Božjem daru. To je ujedno podsjetnik nama da niti naša velikodušnost neće biti nezamijećena nego od Boga bogato nagrađena. Ne uvijek odmah, ne uvijek do 15. u mjesecu, ali ljudska velikodušnost neće ostati bez Božje nagrade.
I Isus u evanđelju poziva na velikodušnost: i to velikodušnost prema Bogu. Na prvi pogled nam se može učiniti kao da istovremeno Isus poziva na zanemarivanje ljudi, čak onih čovjeku najbližih: oca i majke, sina i kćeri. Da se što prije oslobodimo od takve sumnje sjetimo se na brzinu da je Isus rekao: da sve ono što mi učinimo ljudima on prima kao da je učinjeno njemu samome, i sve ono što mi ne učinimo ljudima Isus uzima kao da ni njemu samome nije učinjeno. Dakle, poziv na ljubav prema Bogu sigurno nije i poziv na zanemarivanje čovjeka! Baš obratno: kad čovjek iskreno ljubi Boga, onda ni njegovi bližnji neće loše proći.
U evanđelju Isus nastavlja s pozivima što i kako činiti u životu. Pa nas tako poziva da prihvatimo svoj ‘križ života’ i nosimo ‘svoj križ‘ slijedeći njega. Iz pobožnosti križnog puta nam je poznato da je Isus ‘triput pao pod križem‘, ali nije odustao nego ga je iznio do kraja. A mogao je odustati jer je znao da će ga svakako na križ raspeti i tako ubiti, pa u očaju prepustiti da netko drugi iznese taj križ do kraja. Isus je svoje poslanje htio izvršiti do kraja i tako nam daje primjer da ni mi ne odustanemo od svoga poslanja u ovome svijetu usprkos životnim poteškoćama koje imamo.
Čuli smo dalje Isusa da onaj čovjek koji ‘nađe svoj život‘ drukčiji od njegovih uputa: tako da ga proživi samo sebi na korist: onako lagodno da po njemu svijet u kojem živi neće postati ništa ljepši i bolji – stručno se to veli hedonistički – zapravo će, veli Isus, izgubiti svoj život. Jer ovozemaljski život će mu svakako proći, a za vječni nebeski život neće nikakve zasluge imati. I onda Isus navodi par konkretnih primjera čovjekova zalaganja da život bude ljepši i svijet bolji: čak ni čaša vode – dakle prava sitnica – dana bližnjemu neće biti pred Bogom nezamijećena i nenaplaćena. Dakako, sve ovo što Isus govori vrijedi onda i samo onda ako čovjek računa i s vječnim životom, a ne samo s ovim prolaznim godinama života.
Tu sad nastaje pitanje: Što je čovjek? Koji je smisao njegova života? Koje značenje i vrijednost ima čovjekov život ‘od kolijevke pa do groba‘? Kako to, da se čovjek cijeli život muči ne bi li postigao i više i bolje, pa ipak umire, prije ili kasnije? Samo onda ako čovjek prihvati svoga Stvoritelja i Spasitelja zadobiva moć vječnog života. Jer Sveto pismo nam pripovijeda da je Bog čovjeka stvorio kao svoga prijatelja, sebi slična: sposobna da stvara, ljubi i vječno živi. U svojoj veličini i slobodi čovjek se često udaljava od Boga misleći da će tako biti sretniji. No, takva čovjekova sreća je varljiva i kratko traje. Među te i takve ljude došao je Bog po Isusu kao čovjeku, proživio jedan ljudski život kroz teškoće i smrt, da bi uskrsnućem svim ljudima omogućio povrat Bogu i vječni život.
U 2. misnom čitanju čuli smo apostola Pavla kako smo mi ‘koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt njegovu kršteni’, pa smo onda po Isusovom uskrsnuću i mi pozvani na uskrsnuće i vječni život. To pak onda znači da naše trpljenje ima svoj smisao u Kristovu i našem uskrsnuću. Po krštenju smo već sada pravi sinovi i kćeri Božje, već sada u nama gori žižak vječnosti.
A na životnom putovanju do te vječnosti pozvani smo ostavljati trag dobrote: onako kako to možemo i onako kako je to potrebno. Jednostavna je, zapravo, i laka Kristova zapovijed. Treba uporno činiti dobro ne zanoseći se nekakvim velebnim djelima. U slici one čaše hladne vode Isus nam pokazuje koliko nas malo napora može koštati neko dobro djelo, a da ono ipak bude veliko. Evo. Za onog tko daje, čaša hladne vode ne stoji ništa. A za onoga tko je žedan, to je najviše što može poželjeti. Žednomu znači puno, a darovatelja ne stoji ništa. To je slika svih naših običnih dobrih djela koja možemo činiti. Što nas košta osmijeh? Što nas košta lijepa riječ? Koliko nas košta nešto potrošenog vremena za bližnje u usporedbi s toliko protraćenog vremena pred televizijom? Mnogo toga dobroga se može: svakoga dana, već danas.
