Kad naš napor Bog podupre – sve se može

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Prošle nedjelje smo proslavili Isusovo krštenje kada ga je glas s neba predstavio kao ‘ljubljenog Božjeg Sina’. Ubrzo nakon toga Isus je potražio ljude koji će ga pratiti: slušati što govori i gledati što čini. Zato su prozvani Isusovim učenicima. Mi sada znamo da su tri godine bili u Isusovoj školi. Ne znamo koliko su vremena bili u Isusovoj školi do onda kad ih je Isus pozvao na jednu svadbu. Mladenci su očito bili Isusova rodbina jer je na svadbi bila i Isusova Majka Marija. Bila je to svadba u Kani Galilejskoj i sigurno je ta svadba postala najpoznatija svadba ljudskog roda. Svadba je jedan radostan događaj za ljude. Zato je jedan od razloga odgađanja svadbe u naše vrijeme i to što je ograničen broj sudionika pa je i time i svadbena radost nekako okrnjena.

Valjda se pomalo sjećamo da je Isus nakon krštenja na rijeci Jordan najprije otišao na 40 dana u pustinju da se kao čovjek pripremi za svoju službu među ljudima. A, eto, Isus svoju skupinu učenika najprije vodi na svadbu, na radostan događaj među ljudima. I taj radostan događaj zamalo se pretvorio u veliku neugodnost i sramotu za mladence i njihove obitelji. Jer, uzmanjkalo je vina. Ili su premalo vina pribavili … ili su gosti bili jako dobri ‘potrošači’. Zanimljivo je bilo čuti tko je prvi primijetio da će vina uzmanjkati: Marija, Isusova Majka. Vrlo vjerojatno Marija i nije pila vino, ali je imala oko  i uho da zamijeti približavajuću nevolju za mladence.

I nije Marija samo sažalijevala mladence nego je potražila pomoć pri Onome za koga je vjerovala da može i hoće pomoći. Isusu je rekla: „Vina nemaju“. Čudan je bio Isusov odgovor za naše uši: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ Je li to Isus pomalo grub prema svojoj Majci? Valjda nam je teško u to povjerovati. Iz ovog odgovora majci Mariji izgleda da tom prigodom Isus još nije mislio pokazati svoju božansku moć, svoju sposobnost, da učini čudo. Ali, eto, kao čovjek, kao sin svoje majke nije mogao ostati gluh na njezine riječi – i učinio je prvo čudo. Pritom je htio i pomoć ljudi, poslužitelja na svadbi, da posude napune vodom. A onda im je rekao neka sada to iz posuda zagrabe i odnesu ravnatelju stola. Ne možemo znati što su si oni mislili dok su ‘vodu’ nosili ravnatelju stola. Ali to više nije bila voda, to je bilo prvoklasno vino – potvrdio je to ravnatelj stola. Čak je nakon kušanja vina, i to prvoklasnog vina, malo podučio mladenca da je trebao najprije s tim dobrim vinom poslužiti goste… a kad se gosti ponapiju, onda može i lošije vino. A nije to bila pogreška mladenca, bila je to Isusova čudesna intervencija. Tu možemo čuti poruku: da Bog našu ‘vodu života’ pretvara u ‘vino života‘ – u nešto vrijedno, u nešto dobro. Da, Bog naš prolazni život na zemlji po uskrsnuću pretvara u vječni život neba.

Mi sad ne znamo što bi bilo da Marija nije intervenirala. Najprije tako da je Isusu rekla za nevolju, a onda tako da je ljude uputila da Isusa u svemu posluhnu. I, evo, ta kombinacija je donijela dobra ploda: voda je pretvorena u vino i spašena je moguća sramota mladenaca. Kršćani su prepoznali tu majčinsku brigu Marije i zato se već mnoga stoljeća utječu Mariji za pomoć u životu kad prigusti. To nam potvrđuju brojna Marijina svetišta širom svijeta i brojni hodočasnici koji ta svetišta posjećuju: i mole Marijin zagovor i pomoć. Posve je sigurno da Marija u nebeskoj slavi čuje te vapaje ljudi… no, koliko je sigurno da ljudi čuju i poslušaju i Marijin savjet: „Što god vam Isus rekne učinite!“

Mi smo ljudi skloni takvoj molitvi kojom želimo Isusa navesti da učini ono što mi želimo, ono što mi molimo, a manje smo spremni da čujemo i učinimo ono što nam Isus veli. A Marija nam svaki put savjetuje baš to: da činimo ono što nam Isus veli. Isusove riječi su zapisane u evanđeljima i slušamo ih na svakoj sv. misi. Posve je sigurno da sve Isusove riječi u svim trenucima našega života nisu za nas jednako važne, ali je jednako tako posve sigurno da Isus i za nas ima riječi za naše prilike života. Da bismo mogli te Isusove riječi čuti za nas, za sebe, potrebno je s Isusom se družiti. Pa tako je i u našim ljudskim druženjima. I naši prijatelji i znanci ne znaju što nas muči, ne znaju što nas žalosti, a što nas veseli, ako se s njima ne družimo.

Svakodnevno čujemo i vidimo brojne pozive na kupnju mobitela, novih modela s više raznih mogućnosti. A to zato kako bismo bili što bolje povezani, čak kako bismo se što više družili s rodbinom, prijateljima i znancima. A onda polako, ali sve više i više, postajemo svjesni da je druženje preko tzv. društvenih mreža manjkavo, nedostatno i ostavlja u čovjeku jednu prazninu koju ni svi internetski portali ne mogu popuniti. I onda tu prazninu ljudi nastoje nekako popuniti pa traže, mahnito traže, sve nove i nove internetske sadržaje… a rezultat na duže vrijeme – na duge staze – je isti: ljudi su sami. Sami, a tobože s mnogima povezani. Ova dugotrajna pandemija straha od druženja to još više povećava. No, sv. Pavao u svojoj Poslanici piše da svatko od ljudi ima od Boga darovane sposobnosti koje su prikladne za vlastite životne okolnosti. Na početku smo jedne godine pa nam prilika za dobro činiti sigurno neće uzmanjkati.