Kad se s Kristom kroz život putuje, nestaju oluje straha

19. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Već smo neko vrijeme svjedoci većih i manjih oluja, ovaj put ne samo u dalekom svijetu nego i u našoj blizini. Jedni kažu da su te oluje posljedica tzv. ‘globalnog zatopljenja‘, drugi pak kažu da su to prirodne pojave koje su se u većoj ili manjoj mjeri zbivale u bližoj i daljnjoj povijesti. Razlika je u tome što u prijašnja vremena ljudi nisu znali što se zbiva u dalekom svijetu pa je mnogo toga izgledalo pitomije i bolje. Sada nam televizija i Internet sve dostave u kuću skoro ‘odmah’. A onda se jedva znalo što se zbiva u susjednom selu, i to tek drugi ili treći dan. Malo toga možemo učiniti da se ne bi događale prirodne nevolje, no mnogo toga možemo učiniti da mi ne budemo nevolja u svojoj okolini, našim bližnjima.

Malo prije smo čuli kako je starozavjetni prorok Ilija, dakle u zbilja davnim vremenima, doživio jednu veliku oluju, čuli smo: ‘silan vihor je bio tako snažan da je drobio brda i lomio hridi’. Ilija je pomislio da mu se u toj silnoj oluji javlja silni Bog. Onda je pomislio da mu se Bog javlja u potresu i jakom ognju. Sve su to prirodne sile koje čovjeka u mnogome plaše. Nerijetko budu i uzrokom velikih šteta. No, na veliko iznenađenje proroka Ilije Bog mu se nije javljao u tim jakim prirodnim silama. Na kraju je doživio susret s Bogom u ‘šapatu laganog i blagog lahora‘. Eto Božjeg iznenađenja za božjeg čovjeka.

U sličnoj situaciji proroka Ilije nerijetko se nađemo i mi kršćani, koji također sebe smatramo, makar samo donekle, Božjim ljudima. Naime, i mi bismo puno puta htjeli i očekujemo da Bog u ovo naše vrijeme ‘djeluje silno’. Muči nas to što se u svijetu događaju tolike nepravde i poniženja ljudi, brojne situacije u kojima su ljudi nemoćni. Zato i mi očekujemo da Bog upotrijebi svoju moć. Skoro pa bi rekli: ‘Pa zašto si Bog ako bogovski ne djeluješ’? Makar, prošle smo nedjelje čuli kako je Isus moćno djelovao: s ‘pet kruhova i dvije ribe‘ nahranio je 5.000 ljudi. U tom čudu Isus je htio da i ljudi sudjeluju: tražio je od njih onih pet kruhova i dvije ribe – i to je blagoslovio tako da je bilo dovoljno da se nahranilo mnoštvo od 5.000 ljudi.

Tako smo i mi pozvani dati svojih pet kruhova i dvije ribe, može to biti i samo jedan kruh i jedna riba naših sposobnosti, koje će onda Bog blagosloviti na korist nama samima i cijeloj zajednici u kojoj živimo. Ako pak mi ne damo ni malo svoga, Bog i nema što blagosloviti. Dakle, mi ne smijemo zatajiti, Bog sigurno neće!

Negdje sam čitao da Bog tako neupadljivo djeluje u svijetu zato jer mi ljudi nismo za Boga ‘glinemol’, ona umjetna smjesa koja se prstima lako oblikuje u željene predmete. Mi za Boga nismo ‘glinemol’ nego nadareni i sposobni suradnici: pozvani da svoje darove i sposobnosti koristimo u životu: u svome malom svijetu, među svojim bližnjima. Tu smo poslani i tu smo potrebni životne situacije činiti boljima i ljepšima.

Pritom moramo znati da smo tako veliki i tako smo sposobni da i samome Bogu možemo reći ‘ne’, možemo i samome Bogu prkositi. To su počeli već prvi ljudi, simbolično nazvani Adam i Eva, i nisu se time usrećili. Prestao je život u ‘raju zemaljskom’, i za njih i za njihovo potomstvo. Posljedice toga čina dopiru i do nas: toliki su ljudi nezadovoljni jer čeznu za onim što još nemaju, a ne primjećuju koliko toga već imaju.

O Božjem djelovanju u svijetu govori nam i današnje evanđelje koje samo kratko spominje kako je Isus čudesno nahranio veliko mnoštvo ljudi. Svi su bili oduševljeni čudom: možeš jesti koliko hoćeš i ne moraš platiti ništa! U blažem obliku to se javlja i danas kad mnogi ljudi u redovima čekaju svoju ‘porciju graha’ na nekim društvenim svečanostima. I kako su samo ozareni kad dobe tu porciju… i kako su ogorčeni oni za koje je na kraju ponestalo. Čekaj malo: za porciju graha čekati u redu? Čuli smo kako su i sami apostoli bili zadivljeni doživljenim čudom. Izgleda da su malo htjeli uživati svoju važnost –  jer su oni najbliži učenici toga Isusa koji takvo čudo čini. Zato ih je Isus morao, kaže evanđelje, ‘prisiliti da uđu u lađu i prebace se  prijeko’. I to bez Isusa koji je otišao moliti se na goru u  osamu.

I dok su možda još onako mrmljali što ih je Isus potjerao s mjesta čuda, a sam Isus je ostao na obali, doživjeli su jaku oluju na jezeru. I kako su u strahu velike oči u toj oluji su ugledali ‘utvaru’ – i glasno su kriknuli. No, nije to bila utvara – bio je to Isus koji je ‘hodio po moru’. I onda im je rekao da nemaju razloga za strah dok je on s njima. Apostol Petar je trebao potvrdu da je to Isus: pa veli Isusu neka mu zapovijedi da i on hodeći po moru dođe k Isusu. I krenuo je Petar prema Isusu s povjerenjem. No, kad je vidio u kakvoj to situaciji on ide k Isusu počeo je tonuti. Zbog teške životne situacije uzmanjkalo mu je vjere. I na Petrov vapaj ‘spasi me’ Isus ga je spasio. I onda je odmah prestala oluja. Kad se kroz život putuje s Isusom prestanu oluje straha.

Čuli smo danas i apostola Pavla koji se u svojoj Poslanici Rimljanima žalosti što njegovi sunarodnjaci – Židovi – ne prihvaćaju Isusa kao Spasitelja. On sam bi se rado žrtvovao, podnosio sve životne nedaće samo da njegovi sunarodnjaci prihvate Isusa kao Spasitelja. Kao što se je Isus žrtvovao za sve ljude, tako bi se apostol Pavao žrtvovao za svoje sunarodnjake, za Židove.

I danas ima ljudi, ima kršćana, koji se jako trude, koji puno toga ulažu u zajednicu – počevši od obitelji – kako bi toj zajednici pomogli u prihvaćanju Krista. U svakoj župi to su pjevači, pa zvonari i čitači, koji svojim zalaganjem čine ljepšom i boljom i crkvu i slavlje sv. mise. To njihovo zalaganje je pomoć ljudima da prihvate Krista, koji se nudi svim ljudima za životnog suputnika. Taj Krist dopušta ljudima da ga prihvate ili odbiju. I kao što je neposredna životna opasnost potakla Petra da zavapi Isusu da ga spasi, tako nerijetko i ozbiljne životne nevolje mogu potaknuti ljude da prihvate Isusa – onda kad su sve druge ljudske sile postale slabe i nemoćne.

Pred nama je i svetkovina Marijina uznesenja u nebo, poznatija nam kao svetkovina Velike Gospe. Marija je od Male Gospe postala Velika Gospa. U tom životnom razdoblju nama nepoznatih broja godina – od Male do Velike Gospe – bilo je podosta životnih peripetija i nesporazuma: kako nje same tako i njezinih bližnjih. Kakvo je samo iznenađenje doživjela kad joj je anđeo donio Božju ponudu da postane Majka Sina Božjega. A ona je bila zaručnica Josipova i pripremala se svadba. I sad se zbiva to čudesno viđenje u njenoj kući. Marija nije znala što će sve značiti to što joj anđeo govori. Nije znala što će to sve donijeti u njezin život – ali je s povjerenjem u Boga prihvatila ponudu. A onda je rođenjem Isusa postala Majkom Božjom. Gdje? U Betlehemu, u štali! Na mjestu nepriličnom za rađanje djece. S koliko je tek muke proživljavala Isusov križni put i sramotnu smrt na križu. I u svemu tome bila je zahvalna Bogu što je: ‘pogledao na nju, neznatnu službenicu Božju… i što joj je učinio velika djela’.

I na svakoga od nas Bog gleda. Najprije nam je Bog po našim roditeljima dao život, a k tome i razne sposobnosti, stavio nas u životne okolnosti koje su prikladne za te naše sposobnosti i nudi nam se za suputnika na životnom putu od rođenja do vječnosti. Pa prepoznajmo Boga u sitnicama našega života kao i u važnim događanjima – to je naše putovanje prema vječnosti: stigli u društvo Velike Gospe u nebu.