Kao krštenici djeca smo Božja da ostavljamo trag dobra

KRŠTENJE ISUSOVO

(A-2020)

Prva nedjelja poslije blagdana Bogojavljenja – poznatiji nam kao blagdan Triju Kraljeva – svake se godine slavi kao Nedjelja krštenja Isusova. To ime dolazi od događaja opisanog u današnjem evanđelju. Na blagdan Bogojavljenja razmišljali smo o tome kako su mudraci svojim znanstvenim istraživanjem došli do zaključka da se je dogodio tako izvanredan događaj, koji je vrijedan njihova napora: da pronađu novorođenoga kralja. I u svom traženju su, nakon više peripetija, pronašli dijete  Isusa. To ih nije pokolebalo u njihovoj vjeri da je to dijete  stvarno novorođeni kralj kojemu su oni pošli ‘pokloniti se‘. U znak svoje vjere: da su našli onoga koga su tražili, poklonili  su malom Isusu tri znakovita dara: zlato, tamjan i smirnu.

U evanđelju ove nedjelje susrećemo toga nekada malog  Isusa sada već kao odraslog čovjeka od tridesetak godina  na  rijeci Jordan. Uključio se, kako smo čuli, u mnoštvo ljudi  koji su dolazili Ivanu Krstitelju na ‘krst obraćenja‘. I premda  nije tražio nikakve privilegije, nikakve posebne usluge kod krštenja, Ivan Krstitelj je – prosvijetljen Duhom Svetim – u Isusu prepoznao ‘onoga koji dolazi  iza njega, komu on  nije dostojan nositi obuću‘. Zato se je u prvi mah pobunio da ne treba on krstiti Isusa nego da bi Isus trebao krstiti njega, Ivana Krstitelja. Za nas pomalo zagonetnim riječima Isus je privolio Ivana Krstitelja i on ga je krstio.

I odmah po krštenju zbilo se čudo: glas s neba potvrdio je slutnje Ivana Krstitelja da mu je zbilja na krštenje došao netko poseban, ali zaista poseban: ‘Božji, ljubljeni Sin‘. S tom viješću završava današnje evanđelje.

Ovdje nam se valja sjetiti da smo i mi kršteni u ime toga ljubljenoga Božjeg Sina, pa smo dakle onda i mi na jedan način ‘ljubljena Božja djeca‘. Sada bi bilo dobro malo razmisliti što to znači biti ‘Božja djeca’. Pa mi iz svoga života znamo da puno, puno više znači biti nečije dijete negoli nečiji zaposlenik. Sasvim drukčije se mi ljudi ponašamo prema svojoj djeci negoli se ponašamo prema svojim zaposlenicima. Ne tako rijetko roditelji više vole i svoju zločestu djecu negoli što vole i svoje dobre zaposlenike. Sigurno bi se tu našle pojedine iznimke, ali u najvećoj mjeri djeca su voljenija i draža nego ljudi zaposlenici.

Tu bi sad bilo zgodno zapitati se, onako u tišini svoje  duše, koliko smo mi – i ja i ti – Božja djeca, a koliko smo Božji zaposlenici? Primjera za jedno ili za drugo valjda bi se dalo naći podosta. Krenimo od najjednostavnijeg: sjetim li se Boga molitvom samo onda kad mi nešto zatreba ili i onda kad mi ide sve po redu? U tu molitvu spada i nedjeljna sv. misa: sudjelujem li u sv. misi samo zato što moram ili zato što mi je to tjedna potreba? Za usporedbu: mogu li ljudska djeca, velika djeca, tjednima i mjesecima ne posjetiti svoje roditelje: bilo kod njihove kuće bilo u staračkom domu? Ili ipak djeci, i to odrasloj djeci, nešto fali ako duže vremena nisu posjetili svoje roditelje? Tako bi trebalo ljudima, kao Božjoj djeci, nešto faliti ako dulje vremena nisu ‘posjetila‘ Boga molitvom i nedjeljnom sv. misom.

Tu je dobro još jednom čuti apostola Petra koji govori da ‘Bog nije pristran‘. Dakle, svaki čovjek, svaki Božji stvor, ima svoju zadaću i svoju odgovornost u svijetu u kojem živi. Da nam pomogne lakše se snalaziti u ovome svijetu – kao što i roditelji pomažu svojoj djeci da stanu na noge, kako se to slikovito veli – Bog nam je u Isusu pokazao primjer, najbolji primjer, što i kako živjeti da budemo što više Božji. Apostol Petar kaže da njegovi slušatelji znaju kako je ‘nakon krštenja Isus prošao zemljom čineći dobro‘. Očito je to i nama poziv nakon krštenja da ‘idemo zemljom čineći dobro‘. Znamo da tako i djeca u mnogočemu oponašaju roditelje i starije. Jednostavno uče od njih što i kako činiti, što i kako govoriti. Dakako, pritom djeca često, zapravo redovito, dobivaju oproštenje od roditelja i starijih za svoje nestašluke i pogreške. Tako i Bog svojoj djeci – nama ljudima – oprašta naše nestašluke, naše grijehe. Bog to čini u još puno većoj mjeri i posve besplatno, bez ikakve naplate. Dovoljno je samo priznati pogreške i za njih se pokajati.

Na prvi mah to izgleda lako i jednostavno, ali i nije baš tako. Naime mi ljudi često tražimo za sebe olakotne okolnosti: npr. da se danas tako živi… i da zapravo i nije moguće živjeti kako to Bog od ljudi traži. A posve sigurno je moguće  jer Bog ne traži od svojih stvorenja više nego što mogu. Ali  je jednako tako sigurno da to nije lako. Pa ni brojnim  sportašima nije lako postizati dobre rezultate čak ni onda kad puno treniraju.

Na kraju ovog razmišljanja dobro je znati da nas Bog nikad ne ostavlja same premda ne rješava naše probleme umjesto nas. Već je prorok Izaija u Starom zavjetu napisao da Bog podupire ‘svoje sluge‘, a to znači one koji nastoje činiti ono što Božji ljudi trebaju činiti.

I svi mi jer smo pokršteni postali smo djeca Božja, pa smo pozvani učiniti svoj dio dobra na ovome svijetu. Taj naš dio, koji mi učinimo, Bog će poduprijeti. Ako mi ništa ne činimo, ni Bog nema što poduprijeti. Dakle, samo svatko svoj dio. I to je dosta.