Krenuli smo za Kristom, hodajmo s Kristom i u nebo nam je stići
KRŠTENJE ISUSOVO
(B-2021)
Zanimljivo je zamijetiti kako Isus brzo raste: pred tri dana, na blagdan Bogojavljenja slušali smo kako su ga kao malo dijete pohodili mudraci s Istoka. Pritom su mu se poklonili i darivali ga simboličnim darovima: zlatom, tamjanom i smirnom. Rečeno je tada što ti darovi označuju: zlatom jer je istinski kralj svijeta, tamjanom jer je pravi Bog i smirnom jer je pravi čovjek, potreban kreme za njegu tijela.
Već danas, 4. dan poslije blagdana Bogojavljenja, susrećemo Isusa kao odraslog čovjeka na rijeci Jordan. Interesantno je s koliko malo riječi je evanđelist Marko opisao Isusovo krštenje. Mi bi valjda s puno više riječi opisali krštenje jednog jedinog djeteta – dakako, danas bi se to i više puta fotografiralo. Evanđelista Marka opravdava to što on doista i nije bio nazočan kad se Isus krstio, pa ne zna mnogo o tome. O tome je njemu pripovijedao apostol Petar, a obojica su bila nadahnuta Duhom Svetim. Evanđelist Marko ističe ono bitno pri Isusovu krštenju: nebo se otvorilo, Duh Sveti je bio nazočan, i glas s neba je zaorio: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Nije to bilo bojažljivo mucanje nego glasno i jasno svjedočenje: glas je zaorio.
Isus, onaj koji je Sin Božji, onaj o kojem proroci Starog zavjeta pišu, onaj koji spašava ljude svega svijeta, postaje neki čovjek iz mnoštva. Spasitelj čitavoga svijeta spušta se s grešnim ljudima u vodu Jordana kako bi ga Ivan krstio. I tko bi uopće pomislio da se među mnoštvom ljudi nalazi Spasitelj?
U središtu pozornosti je Ivan Krstitelj. Njega narod promatra, divi se njegovim vatrenim riječima, a onda sluša kako Ivan ponizno govori da iza njega dolazi ‘jači od njega‘. Toliko jači da mu on nije dostojan ‘odriješiti remenje na obući‘. Vrlo vjerojatno bi se mnogi u Ivanovoj ulozi uzoholili. Nije tako s Ivanom Krstiteljem. Na Jordanu, u koloni pred njim stoji Spasitelj svijeta. I tu možemo zamijetiti koje li ljudske zrelosti u Spasitelju svijeta. Mnogi se ljudi drukčije ponašaju kad dobiju neku važnu službu: postanu bahati i oholi. Nedavno je jedan političar na televiziji jasno i glasno rekao da on: ‘u tri sekunde skuži agendu, hrvatski rečeno djelovanje’ svojih političkih protivnika. Oholost i bahatost na vrhuncu. Nešto takvoga se dogodi i kad netko srećom dobije na lutriji neki veći iznos, odmah pomisli da može biti savjetnik u igrama na sreću. A samo je imao sreću. A k tome nije baš rijetko da neki veliki novčani dobitak u igri na sreću zapravo upropasti čovjeka: jer se on jednostavno ne zna nositi s tolikim novcima.
A Isus, Spasitelj svijeta, strpljivo stoji u koloni pred Ivanom Krstiteljem. Sveti Ivan Zlatousti je o tome napisao: „Mnogi su pretpostavljali da je Ivan veći od Isusa jer je Ivan cijelo vrijeme bio odgajan u pustinji, bio je sin vrhovnog starozavjetnog svećenika, bio je odjeven u posebnu odjeću, pozivao je sve ljude na svoje krštenje i bio je rođen od ne- plodne majke. A Isus? Prije svega bio je rođen od djevojke običnoga statusa, jer djevičansko rođenje još nije bilo očito svima. Osim toga bio je sasvim obično odgojen u kući, razgovarao je sa svim ljudima, nosio je uobičajenu odjeću tog vremena. Stoga, sumnjali su da je Isus manji od Ivana. Štoviše, ispalo je da je Ivan krstio Isusa, a ne obrnuto. Kako ovo miš- ljenje ne bi zavladalo u mnoštvu, otvaraju se sama nebesa dok je Isus kršten. Duh Sveti siđe, uz njega i glas koji proglašava dostojanstvo Jedinorođenoga. Duh je došao u obličju goluba, upućujući glas prema Isusu i svjedočeći svima da ovo nije rečeno o Ivanu koji je krštavao, već o Isusu koji je kršten.“ Tako sv. Ivan Zlatousti opisuje i tumači događaj Isusova krštenja na rijeci Jordan.
Duhom Svetim nadahnut evanđelist Marko piše da je glas s neba rekao za Isusa da je ‘sin ljubljeni‘. Zamislite samo što ljubljeni sin može imati. Njemu će roditelji, osobito otac, dati što god poželi: dok je mali slatkiše i igračke, sladoled na kilograme, a kad poraste najnovije mobitele i tablete, koji put čak i automobil. Isusov zemaljski životni put nije bio niti malo sličan tome, Isusov zemaljski životni put bio je zadatak. Isusov život na zemlji nije bio uživancija i tulum. Isus nikad nije činio čudesa da zadivi ili zabavi ljude. Isus nije činio čudo da mu ljudi povjeruju nego je činio čudo tek onda kad su mu ljudi već vjerovali. Rekli bi modernim jezikom: čudo koje je Isus činio nije bilo ‘mito‘ nego nagrada! Isusov život je bio zadatak: biti Spasitelj svim ljudima koji ga vjerom i životom prihvate.
Tako je i naše krštenje početak, vidljivi obredni početak, našeg prihvaćanja Isusa kao Spasitelja i suputnika na našem životnom putovanju. Tako smo i mi po Kristu u čije smo ime kršteni postali od Boga ‘ljubljeni‘. Naša je muka što nam tu ljubav Bog ne pokazuje na nama željeni način, tako da nas zaobiđu nevolje i teškoće života. Bog nam dopušta izbor… Bog poštuje našu slobodu. Poštuje dotle da možemo i od Boga odlutati i živjeti po svome, ali nas uvijek poziva na povratak i radosno nas prima. Ljude, svoje ljubljene, Bog po Isusu poziva da živimo tako da po nama u svijetu ima manje nevolja i teškoća, a više ljubavi i dobrote. Tu nam pomaže Isusovo uskrsnuće kao temeljni dokaz i ohrabrenje da nas ni muke ni neuspjesi ne dotuku. Vjera u Isusovo uskrsnuće, koje je temelj vjere u naše uskrsnuće, pomaže nam da nas nevolje i neuspjesi života ne bace u očaj već da znamo da smo i mi na taj način doprinijeli svoj mali prilog poboljšanju svijeta i ljudi.
Zato smo kršteni, zato smo kršćani. Budimo to ne samo imenom nego i životom.
