Krist Kralj nam vječnost sprema i dariva
NEDJELJA KRISTA KRALJA
(A-2020)
Posljednja nedjelja u crkvenoj liturgijskoj godini nosi naslov ‘Nedjelja Krista Kralja‘. U davna vremena, pa tako i u vrijeme nastanka ovoga naziva, kraljevi su bili vlasnici i teritorija svoga kraljevstva i ljudi koji su tu živjeli. Danas predsjednici država nisu vlasnici ni teritorija svojih država niti ljudi koji tu žive nego su upravitelji i teritorijem i ljudima. Tako nam se ovim nazivom posljednje nedjelje u crkvenoj liturgijskoj godini želi prenijeti poruka da cijeli ovaj svijet i svi ljudi u njemu pripadaju Isusu Kristu. Taj Isus Krist je danas posve jasno rekao da je dobrim ljudima od postanka svijeta Bog pripravio kraljevstvo. Pritom smo čuli i koji su uvjeti za ulazak u to pripravljeno kraljevstvo i koji su uvjeti da se to pripravljeno kraljevstvo ipak ne postigne. Uvjeti su tako jednostavni da su njima začuđeni i oni koji u njega ulaze kao i oni koji u njega ne mogu ući. Isti uvjeti života jednima su poslužili da postignu vječni život u kraljevstvu Božjem, a drugima su ti isti uvjeti bili ozbiljna, sudbonosna zapreka tako da u to kraljevstvo ne mogu ući. Promašaj je to veći, tragedija je to veća, što je to kraljevstvo bilo pripravljeno i za te ljude koji u konačnici ne mogu u nj ući. Svojim izborom, svojom krivicom.
Dok smo slušali današnje podulje evanđelje mogli smo doći do jednostavna zaključka da je naša vjera više činjenje nego govorenje, više praksa nego teorija, više susret s drugima nego razmišljanje o drugima. Ako idemo onako do kraja ljudskim pojmovima govoriti, onda treba reći da je naša vjera više služenje nego uživanje. Već su pisci Staroga zavjeta, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, predstavljali Boga kao onoga tko se brine za ljude, tko ljudima služi, a ne kao onoga koji ljudima gospodari. Kako su tada Židovi većinom bili nomadi, koji su se brinuli za ovce tako da im nađu povoljne pašnjake, to su i starozavjetni pisci uspoređivali Boga s pastirom. Bila je to sasvim razumljiva slika za suvremenike tih svetih pisaca.
Čuli smo da su pravednici bili začuđeni što se njihovo pomaganje ljudima uračunava kao pomaganje samome Bogu. Iz toga je vidljivo da oni to nisu činili zato da im ‘Bog plati‘, nego su to činili jednostavno zato što su to smatrali potrebnim i ispravnim.
U slikovitom opisu stvaranja svijeta piše da je sve što je Bog stvorio ‘dobro‘, a nakon stvaranja ljudi piše da je to stvaranje čovjeka čak ‘vrlo dobro‘. U to ‘Božje dobro‘ čovjek je unio i dalje unosi ‘zlo‘. Pritom sveti pisac nekako kao da opravdava ljude kad piše da su to ljudi učinili po nagovoru đavla – i to onog najvažnijeg đavla: Sotone. Doista bude začuđujuće kakva sva nevjerojatna zla mogu ljudi ljudima činiti: kako se toga uopće dosjete. Jedino valjda tako da im to zlo nadahne đavao, najveći mrzitelj i čovjeka i Boga. Može to zlo čovjek činiti, mogu ta velika zla brojni ljudi činiti, jer su stvoreni sa slobodnom voljom, voljom koja im omogućuje da čine što žele: da biraju dobro ili zlo. I kroz cijelu ljudsku povijest sotona i njegovi pomoćnici đavoli nagovaraju ljude da čine zlo. Poneki put su to ‘krupni izbori‘ koji imaju dalekosežne posljedice u životu, a mnogo češće su to ‘sitni izbori‘ koji čestim ponavljanjem onda u konačnici postaju ‘veliko zlo‘. Zlo bude i onda kad se propusti učiniti dobro koje se je moglo učiniti, makar malo dobro. Takav je bio onaj čovjek iz priče prošle nedjelje, valjda se još malčice sjećamo, čovjek koji je popunio zadnje mjesto u paklu: jer je propuštao činiti dobro, jer nije ništa učinio.
Najbolji primjer činjenja dobra ljudima riječima i djelima je sam Bogočovjek Isus Krist. Apostol Petar ga je predstavio Jeruzalemcima nakon uskrsnuća kao onoga ‘koji je prošao zemljom čineći dobro‘. A već i starozavjetni prorok Ezekiel piše da se Bog brine za ljude kao što se pastir brine za ovce. Pastir traži izgubljene ovce, piše prorok Ezekiel, Isus traži ljude izgubljene u grijehu i zloći, piše u evanđeljima. Pastir ‘zalutale ovce vraća u stado‘, piše prorok Ezekiel, Isus obraćene grešnike vraća u zajednicu svojih učenika: najprije ovdje na zemlji, a onda i za svu vječnost, piše u evanđeljima. Zato je evanđelje radosna vijest za sve čovječanstvo.
A apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima piše da je Isus ‘prvina usnulih‘ ljudi. Znakovito je već to što Pavao piše da su umrli ljudi ustvari ‘usnuli ljudi‘ koji će se po svom uskrsnuću ‘probuditi za vječnost‘. Uskrsli Isus je prvi od ljudi i njega će slijediti svi ljudi koji ga vjerom i životom prihvate. I svi mi smo po krštenju uvršteni među Isusove ljude, među one koji su pozvani živjeti Isusove vrednote već sada dok ovom ‘suznom dolinom‘ putujemo i u konačnici vječnog života u nebu. Jednom pozvane Isus nas ne isključuje. Čak nas niti naši grijesi ne isključuju jer smo tijekom cijeloga života pozivani na kajanje i obraćenje. Isus je uvijek spreman oprostiti nam, oprostiti nam i najveće grijehe – i ne samo jednom, i ne samo do tri puta, nego uvijek do konca života. Jedino se mi sami svojim izborom možemo iz toga isključiti, sebi na štetu i muku. Često druženje s uskrslim Isusom, i braćom i sestrama po vjeri na sv. misama i u sakramentima, velika su potpora u našem vjerničkom putovanju ovim svijetom u vječnost. Ne prezrimo i ne zanemarimo tu pomoć. Opasnost i strah od zaraze jednom će proći i ne zanemarimo onda k njemu na sv. misu doći. Ne dolazi nam uskrsli Isus na sv. misu kao gost, kao dragi gost, on je na sv. misi domaćin – mi smo pozvani, mi smo gosti, Isusu vrijedni i važni.
