Kroz prolaznost do vječnosti
1. KORIZMENA NEDJELJA
(B-2015)
Prošle smo srijede, danom zvanim Pepelnica, započeli ovogodišnju korizmu. U stručnom, ili barem ozbiljnom, vjerničkom govoru korizma se naziva ‘jakim vremenom‘ crkvene liturgijske godine; jakim po svojim temama koje nam nudi na razmišljanje i pozivima koje nam kao vjernicima upućuje. Pa već je i sam obred pepeljenja znakovit i obilježen jakom porukom: porukom o prolaznosti. I u običnom, nevjerničkom govoru ‘pepeo‘ označava ‘kraj nečega‘. Da se izrazi potpuni kraj nečega često se zna reći da je to pretvoreno u ‘prah i pepeo‘. Tako nas i obred pepeljenja, a onda i cijela korizma, pozivaju na ozbiljno razmišljanje o prolaznosti, osobito o prolaznosti ljudskog života. Ni mi sami ni naši suvremenici nerado razmišljamo, a još rjeđe govorimo, raspravljamo o prolaznosti života. Makar nas svako malo zatekne vijest o nečijoj smrti, i tako nas podsjeti na istinu o ljudskoj prolaznosti, mi opet nakon sprovoda vrlo brzo uskočimo u redovitu kolotečinu užurbanosti i rada.
Ljudski život je za svakoga čovjeka nevjerojatno prolazan. Stariji će se lako sjetiti: jedva si izašao iz djetinjstva, proletio kroz mladenačko doba, da bi onda neko vrijeme prolazile godine životne zrelosti, s malo radosti i puno briga, i već je nastupila starost. Korizmena poruka o prolaznosti i ozbiljnosti ljudskoga života nema namjeru uplašiti nas, niti pak obezvrijediti taj naš prolazni život, nego nas poziva da taj svoj prolazni život ne potrošimo na nevažne stvari.
Razlog je vrlo jednostavan: taj ljudski prolazni život ne završava u ništavilu nestajanja – pa da je onda svejedno u što si ga potrošio – nego se kroz smrt za ovaj svijet po uskrsnuću produljuje u vječnost. A ta vječnost je ovisna o vremenitosti. Kroz ovaj prolazni život mi se usmjeravamo kakav će nam biti i vječni život. A budući da kroz ovaj prolazni život prolazimo samo jednom, to je sudbonosno važno kako će taj život biti proživljen. Nitko od ljudi nema priliku još jednom proživjeti svoj prolazni život pa onda u tom novom prolazu životom napraviti možebitne ispravke. Nogometnim rječnikom rečeno: nema uzvratne utakmice.
Dobar primjer kroz što sve prolazi čovjek u svom životu pokazan nam je Isusovim boravkom u pustinji, kako nam to vrlo kratko opisuje današnji odlomak evanđelja. Čuli smo o jednom paradoksu: ‘bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu‘. Kako su to suprotstavljene stvarnosti: biti sa zvijerima i anđelima! I još ga je k tome ‘iskušavao Sotona’. U samo dvije rečenice evanđelist Marko, naravno po nadahnuću Duha Svetoga, opisuje svu stvarnost ljudskoga života: sve ljepote i strahote koje čovjek u životu doživi. Eto, ni Isus kao čovjek nije bio toga pošteđen… ali je Isus također pokazao da se iz svih iskušenja može izaći kao pobjednik.
U kolikim sve iskušenjima se nalaze ljudi našega vremena. I sretan je svatko onaj tko o većini tih iskušenja čuje, vidi i pročita da se događaju drugima. Makar, opet svakom čovjeku su najteža njegova iskušenja, njegova trpljenja – jednostavno zato jer su njegova, jer ih on mora nositi i iz njih kao pobjednik izaći. Netko bi mogao reći kako je Isusu bilo lakše jer su mu ‘anđeli služili‘. No, pa i nama ‘anđeli služe‘, služe nam onoliko koliko smo mi spremni osluškivati njihove savjete i oslanjati se na njihovu pomoć. Već od djetinjstva anđeli nam govore: slušajte i poštujte roditelje… u molitvi tražite Božje nadahnuće i jakost… okrijepite se sakramentima da bi naučena vjera mogla postati i životna praksa. To su načini djelovanja anđela u našoj svakodnevici.
No, kako anđeli ne govore preko megafona, jakih zvučnika i prodornih reklama, to je čovjeku potrebno da si sam stvori takve životne okolnosti da anđele može ‘čuti’. Najmanje svakih sedam dana dolazi nam nedjeljna prilika za to osluškivanje Božjih nadahnuća. Vrlo vjerojatno je jako premalo imati ‘takvu nedjelju’ jednom mjesečno – ili možda još i rjeđe. Poslužimo se primjerom iz sporta, onog običnog rekreacijskog: ako netko rijetko trenira, onda ga nakon svakog treninga ‘sve boli‘… a tko trenira redovito, nakon svakog treninga je sve spremniji za tjelesne napore. Tako nekako i tko rijetke nedjelje koristi za duhovnu okrepu – na sv. misi i u osobnoj molitvi – to mu bude poprilično nerazumljivo, kao neki ‘drugi svijet‘ koji nema puno toga sa običnom svakodnevicom… ili pak mu izgleda ‘sve isto’ jer i tu jednu, rijetku nedjelju, površno proživi.
A stvarno je ljudski život predragocjen, uistinu neizmjerno vrijedan, da ga se bagatelizira i samo za prolazne vrednote odživi. Budući da je taj prolazni život istinsko putovanje u vječni život, to je važno dobro odvagnuti bitno od nebitnoga, vrijedno od bezvrijednoga. I nije problem kad se pogriješi u procjeni i odabiru… problem je kad se u pogrešnom usmjerenju ustraje. I nije za očekivati da se o životu jednako misli s 10, 30, 50 i više godina… ali je za očekivati da oni sa životnim iskustvom i zrelošću vode i potiču one ‘manje iskusne‘. Za lakše ravnanje i odabir mi se vjernici nedjeljom susrećemo s uskrslim Isusom, njegovim riječima i primjerima, susrećemo se i s našim bližnjima, i njihovim radostima i teškoćama… a u misnim čitanjima slušamo i o iskustvima ljudi, pojedinaca ili skupina, i iz nekih prijašnjih vremena. To su primjeri s pozitivnim i negativnim ishodima, a iznose se pred nas ne samo kao ‘zanimljivo štivo‘ nego upravo kao nadahnuće i poziv za naš izbor u našim životnim okolnostima. Korizma je svake godine ‘jako vrijeme’ za to. I za mene i za tebe.
