Kroz vrata vjere u vječnost

6. USKRSNA NEDJELJA

 (C-2019)

Svake nedjelje, na taj dan Kristova uskrsnuća, iz svoje svakodnevice dolazimo na sv. misu. Dolazimo na susret ponajprije s uskrslim Isusom, a to je ujedno i susret s Isusovim učenicima našega vremena, s drugim kršćanima, našim bližnjima. Ovih dana ta je naša svakodnevica puna predizbornih obećanja onih koji se nude kako bi nakon njihova izbora učinili puno toga dobroga za sve ljude. Oni malo iskusniji životom znaju da će se od tih obećanja malo doista i ostvariti, ali opet ako ideš na izbore nekoga moraš zaokružiti. U protivnom taj izbor prepuštaš drugima i onda se poslije nemaš pravo ljutiti.

A što nam uskrsli Isus nudi svakoga tjedna na nedjeljnom sastanku: na nedjeljnoj sv. misi? Dobro je zapaziti da Isus ne nudi primamljiva rješenja nego poziva ljude: da se uključe u svakodnevni život po svojim djelima. Da se uključe po onome što mogu činiti jer ih je za to Bog obdario konkretnim sposobnostima za stvarne prilike njihova života. Kao i prošle nedjelje Isus i danas poziva na ljubav. Sjetimo se kako nam je prošle nedjelje Isus rekao da njegovi ljudi u svijetu moraju biti prepoznatljivi po ljubavi.

No, kako se kod ljudi puno toga stavlja pod ‘plašt ljubavi’ to Isus danas nadopunjuje taj svoj poziv, pa nam govori na koju nas to ljubav on poziva: na ljubav koja je utemeljena na njegovim riječima. A njegove riječi su ostvarene i u njegovim djelima: u onome što on čini ljudima. A u onome što Isus čini ljudima teško je prepoznati Božju svemoć. Prije bi rekli da se primjećuje velika nemoć: jer, na križu je završio – među razbojnicima! Njegovi učenici to nisu očekivali. Nadali su se povlaštenom mjestu u Isusovom kraljevstvu koje će osnovati kad svoju domovinu oslobodi od tuđinske vlasti.

A Isus nije došao mijenjati ni vlast ni državu, došao je mijenjati ljude! I to mijenjati ih u njihovoj nutrini. Moda i kozmetika mijenja ljude izvana, vjera mijenja ljude iznutra. Dakako, to se događa samo onda, to se primjećuje samo onda: ako se ta vjera živi, ako ona nije samo prigodni ‘modni dodatak‘ uz neki događaj u obitelji ili među rodbinom. Vjera ne smije biti samo folklor uz pojedine događaje. Naime, folklor imitira: neke prijašnje događaje, nekadašnje oblačenje ljudi koje se onda pokazuju uz: Dan općine, Dan škole, i neka slična događanja. Jer svi znamo da tako više nitko ne živi kako se to u folkloru prikazuje: niti se ljudi tako oblače niti takve pjesme pjevaju. Jedan od vidljivijih pokazatelja vjerskog folk-lora su proslave prvih pričesti i krizmi. S toliko brige i troška se sve priprema, a onda se od svega odustane: i to praktički odmah, već slijedeće nedjelje.

Isus, koji je i čovjek bio, zna domet naše ljudske naravi, naravi koja je ranjena izvornim grijehom – poznatijim kao istočni grijeh – grijehom kojim je okljaštrena i naša sposobnost ljubavi šalje svojim ljudima – nama kršćanima – Duha Svetoga. Čuli smo to u današnjem evanđelju. Otvorenost Duhu Svetom daje čovjeku nadahnuće kako Isusove riječi pretvarati u konkretna djela svakodnevnog života, a snaga Duha Svetoga daje ljudima i jakost da to mogu činiti i to nerijetko i iznad samih ljudskih sila i mogućnosti.

Da to ne ide bez teškoća i bez otpora ljudi svjedoči nam kako naša suvremenost tako i sami počeci širenja kršćanske vjere. O suvremenim otporima i borbi protiv kršćanske vjere znamo iz medija: radija, televizije, novina i interneta. O otporima na početku širenja kršćanske vjere pak znamo iz Svetoga pisma, osobito iz knjige Djela apostolska, iz koje se pojedini odlomci redovito čitaju kao prvo misno čitanje u ovom uskrsnom vremenu. Čuli smo kako ovaj put nesporazume nisu stvorili ljudi koji nisu bili kršćani nego dvije grupe kršćana koje su različito shvaćale i vrednovale način kršćanskog življenja. I nastale probleme su riješili na Prvom saboru u Jeruzalemu. Važno je zapaziti kako su apostoli na tom prvom saboru odluke donijeli po nadahnuću Duha Svetoga. „Zaključismo Duh Sveti i mi“ riječi su kojima apostoli donose rješenje nastalog problema. Na prvom mjestu je Duh Sveti čije nadahnuće prihvaćaju ljudi. Tako su već prvi kršćani znali da ne može svatko sam sebi odabirati što će od kršćanske vjere živjeti, a što neće nego o tome važeću odluku donose apostoli pod vodstvom i po nadahnuću Duha Svetoga. I tako je to kroz sve vrijeme kršćanske povijesti: kad su neki prijepori u važnim stvarima vjere, onda odluke donose nasljednici apostola: biskupi toga vremena. Zadnji sabor svih biskupa svijeta u ovo novije vrijeme bio je Drugi vatikanski sabor početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Izvan Crkve kao zajednice vjernika ne može se biti kršćanin – može se biti neki ‘vjernik privatnik‘ koji prihvaća što mu paše i odbacuje što ga smeta i ometa u njegovu načinu življenja.

A krajnji cilj i smisao ljudskoga postojanja opisuje apostol Ivan u Knjizi Otkrivenja, koje smo odlomak slušali kao drugo misno čitanje. Dosta zagonetno nam zvuči ovaj tekst iz kojeg je ipak vidljivo da je ta vječnost nešto izvanredno vrijedno – pa je to opisano kao grad izgrađen od dragog kamenja. Visoke zidine kojima je okružen grad valjda su ljudske poteškoće u životu, ali zidine nisu nepremostiva zapreka jer imaju čak ‘dvanaest vrata‘ na sve četiri strane svijeta. Čak bi mogli reći: Čemu uopće zidine kad ima toliko vrata? Ta vrata su očito vjera, vjera kojom se prihvaća Krista. Dakle su nebeske stvarnosti otvorene svim ljudima na postignuće.

Po nadahnuću i mudrosti Duha Svetoga živimo i mi na ovom svijetu tako da uđemo kroz jedna od tih dvanaest vrata – kroz ‘vrata vjere‘.