Kršćani mogu i moraju svjedočiti

3. USKRSNA NEDJELJA

(B-2015)

Već treću nedjelju za redom slušamo izvještaje svjedoka o ukazanjima uskrsla Krista. Svjedočenja se razlikuju jer je svaki od njih na svoj način doživio taj događaj, svatko je od njih drukčije proživljavao te dane. Kad bi svi izvještaji bili isti, tada bismo imali puno razloga posumnjati u ‘naštimanost‘, prethodni dogovor i usklađivanje njihovih svjedočenja. I danas se na sudovima s nepovjerenjem slušaju identična svjedočenja više različitih svjedoka. Automatski se rađa sumnja da su ta ista svjedočenja dogovorena, jer je praktički nemoguće da su različiti ljudi na jednaki način zapamtili ono što se dogodilo. Dobar suvremeni primjer su igrači i navijači koji na različite načine dožive i opravdavaju ili ne opravdavaju neki dosuđeni prekršaj u igri – osobito ako se radi o npr. jedanaestercu. Navijači i igrači kluba u čiju korist je dosuđen prekršaj uglavnom vide opravdanost, a igrači i navijači kluba protiv kojih je taj isti prekršaj dosuđen najčešće misle da je to bilo prestrogo ili čak i nepotrebno dosuđeno.

Isusova ukazanja trajala su četrdeset dana, a uskrslog Isusa su vidjeli kako pojedinci tako i veće ili manje skupine ljudi. U vrijeme pisanja evanđelja mnogi od tih svjedoka još su bili živi i lako bi mogli prigovoriti da opis u evanđelju ne odgovara stvarnom događanju.

Iz svih izvještaja dosta je lako zapaziti da nitko od tih svjedoka nije očekivao Kristovo uskrsnuće. Premda je Isus u svom obraćanju ljudima, prije muke i smrti na križu, nekoliko puta najavio i svoje uskrsnuće nakon smrti, ljudi ga u tome nisu ozbiljno shvaćali. Kad je npr. pri povratku s ‘gore preobraženja‘ Isus rekao trojici apostola da nikome ne govore o tome što su vidjeli, dok on ne ‘ustane od mrtvih‘, ta trojica povlaštenih svjedoka Isusova preobraženja su se u sebi pitali ‘što znači to Isusovo od mrtvih ustati‘? Jednostavno, ljudsko iskustvo ne poznaje ‘ustajanje od mrtvih‘, to nije nešto što se makar samo i povremeno događa. Zato su svi ljudi bili iskreno šokirani kad su ugledali živog Isusa. Kad kasnije o tome svjedoče, oni ne znaju kao snalažljivi govornici vješto govoriti o nečemu što se nije dogodilo… svi oni imaju sasvim drukčiju ‘muku‘: kako da govore o takvim ‘neshvatljivim događajima‘ na ‘shvatljiv način‘?!

Još nešto je vrlo važno zapaziti: od svojega svjedočenja Kristova uskrsnuća apostoli nisu htjeli odustati niti onda kad im je zbog tog svjedočenja zaprijetila smrtna kazna! Tko bi to htio umrijeti za nešto što si izmislio?! Uskrsli Isus je također htio da apostoli budu uvjerljivi svjedoci izvanrednog događaja, pa je zato njihovo svjedočenje podupirao mnogim čudesima. K tome je Isus svojim učenicima, kao vjernim Židovima, tumačio da je sve to što se s njim dogodilo bilo najavljeno po prorocima Staroga zavjeta. A Isusu se je dogodilo to što su brojni proroci najavljivali za Spasitelja ljudi – dakle je Isus taj Spasitelj. Već se je za najavu Isusova rođenja u Betlehemu po proroku Miheju, toliko toga moralo posložiti u ljudskog povijesti… da bi se na kraju na križu ispunilo ono što pak je prorok Izaija najavljivao o velikom trpljenju i posvemašnjoj odbačenosti toga Spasitelja ljudi.

No, pa ako je toliko toga o Isusu bilo najavljeno kroz mnoga stoljeća, kako je to onda ipak bilo toliko iznenađenje za te sve ljude?! Pa i dok su gledali njegova čudesa mogli su lako zaključiti da je taj Isus doista netko poseban. Neprihvatljivo i sablažnjivo za sve Židove bilo je to što je taj Spasitelj tako jadno prošao: razapet na križu među zločincima. Oni su očekivali Spasitelja Ratnika, a ne Spasitelja Patnika! Isusova mučenička smrt bila im je neprihvatljiva, dokaz da je slabić, gubitnik. A oni su trebali i očekivali snažnog narodnog vođu i osloboditelja. Baš kao takvog su ga i dočekali pri njegovom posljednjem ulasku u grad Jeruzalem, a čega se mi spominjemo na Cvjetnicu.

Zbog svoje višestoljetne potlačenosti Židovi kao da su jednostavno izgubili osjećaj i potrebu za duhovnim preporodom. Ovozemaljski interesi zasjenili su i potisnuli na stranu duhovne čežnje čovjekova srca. Kod mnogih kao da je prevladala životna praksa: ‘u se, na se i poda se‘. No, jesu li samo Židovi onog vremena bili takvi? Nisu li takvi i mnogi ljudi našeg vremena. Nije li i danas za mnoge i mnoge ljude važno samo to: ‘u se, na se i poda se‘? Mnogi zaista ne mare za duhovne vrednote ni u svom vlastitom životu, ili životu svoje obitelji, a kamoli da misle na duhovne vrednote ‘onih drugih‘ ljudi?! Izgleda da se i mnogim ljudima našeg vremena dogodilo nešto slično kao i Židovima Isusovog vremena. Oni su bili potlačeni pa su sanjali slobodu vlastite domovine, a naš je problem što se dugo vremena ljudima naših prostora činilo da su prikraćeni u mnogim materijalnim dobrima… sjetite se samo čega sve nije bilo u našim domaćinstvima… čak smo po običnu kavu, rižu i deterdžente morali odlaziti preko granice … televizor je bio jedan u društvenom domu… ako si se trebao s nekim nešto dogovoriti, morao si ići k njemu jer telefona nije bilo… Da, mnogo toga nismo imali, ali smo bili više povezani. Sad toliko toga imamo, ali smo razdvojeni. Zato i razne udruge zamiru ili se jedva održavaju, pjevački zborovi također slabo stoje brojem članova. Sad mnogi imamo kod kuće razne aparate i uređaje koji nam popune slobodno vrijeme, uz samo malo ‘pritisaka na tipke‘, pa se ne moramo: ‘toga dana,u toliko sati, okupiti s drugima‘. Sad smo sami doma pa se ne moramo ljepše obući i još nekoga ‘trpjeti‘ dok ‘priča svoje teme‘. Neki su toliko zadivljeni materijalnim dobrima da i nedjelje ne provode u krugu obitelji ili prijatelja i rodbine… nego u trgovačkim centrima među policama nakrcanima robom. Nikome ne prigovaram, nikoga ne pozivam na red, samo i sebe i vas podsjećam na realnost života mnogih ljudi našega vremena.

Zato su ljudi našega vremena i naših prostora doista potrebni radosne vijesti o Kristovom uskrsnuću koje daje jasnu poruku da smo mi ljudi Bogu važni i da zato i nama ljudima naši bližnji moraju biti važni. Zato nam nedjelja, taj dan Kristova uskrsnuća, doista mora postati dan duhovnih vrednota. Mi smo sada svjedoci uskrslog Isusa. I danas se događaju čuda: ako kršćani ne prevare svoje bližnje makar imaju priliku za to… ako ne odu nedjeljom u trgovinu makar je ona otvorena… ako ne psuju ni u šali ni u ljutnji. Prilika je puno, a i nas je puno. Posvjedočimo da jesmo to kako se zovemo: kršćani.