Kršćani su prepoznatljivi dobrotom

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

‘Sol zemlje‘, ‘svjetlo svijeta‘ i ‘grad na gori‘ – to smo mi kršćani u ovome svijetu, među svojim suvremenicima, rekao nam je Isus u evanđelju prošle nedjelje. To pak onda znači da mi kršćani imamo od Boga odlikovanje, ali i svoju obvezu: da u što većoj mjeri stvarno budemo to što po pozivu i krštenju jesmo.

U današnjem evanđelju Isus s par bitnih primjera konkretizira što to kršćani moraju činiti, kakvi to kršćani moraju biti, da bi bili kršćani životom, a ne samo imenom. Uz ovakve teške obveze u životu o kojima govori Isus moglo bi nam lako pasti na pamet da bi onda bolje bilo da nismo kršćani. Da si lakše predočimo svoju ulogu u svijetu u kojem živimo, među ljudima s kojima radimo, probajmo to usporediti s nekim npr. nogometnim klubom. U svakom klubu postoje igrači od kojih se više očekuje jer imaju sposobnosti za nešto više i jer su na treningu i na utakmici pokazali svoje kvalitete. Zato i publika, i trener, i klub kao organizacija od tih i takvih igrača očekuju više: i više zalaganja i više rezultata. Pa čak su i ti igrači suglasni s time da su oni bolji i kvalitetniji od drugih i da stvarno i moraju više pružiti…

Tako Isus u današnjem evanđelju kaže da on od svojih ljudi, od nas kršćana, očekuje da u životu ostvarujemo više dobroga od nekih drugih ljudi koji nisu kršćani, jer smo i mi darom Duha Svetoga po krštenju više primili, osposobljeni smo da možemo činiti više dobra.

Zanimljivo je kako je Isus na prvo mjesto za prepoznatljivost kršćana stavio ‘pravednost‘, ali ne pravednost ‘farizeja i pismoznanaca‘. Farizejima je Isus prigovarao da se samo prave pravedni pred ljudima, a da to stvarno nisu u svojoj duši, pa će lako napraviti nešto lošega kad budu sigurni da ih nitko ne gleda i da nitko neće otkriti što su to učinili. Zato lopovi mrakom skrivaju svoju lopovštinu, a po danu se prave poštenima. Bučne svađe političara i njihova prepucavanja – čega smo ovih dana svjedoci – pak su samo vrh tog ljudskog nepoštenja, i dok ih se nije otkrilo u prijevarama, oni su glumili poštenjačine. Porazno je pritom da se ljudi ne kaju ni onda kad su otkriveni u svom nepoštenju nego se onda brane ‘kako su se tako nepošteno ponašali i drugi‘.

Isus kaže da njegovi kršćani trebaju biti pravedni i pošteni i onda kad ih nitko ne vidi, i onda kad imaju priliku prevariti. Pravednost znači i ispunjavati preuzete obveze u svom životu. Nagrada za takvu pravednost je mirni život bez skandala i sramoćenja već ovdje na zemlji, a – kaže Isus – nagrada je i ‘ulazak u kraljevstvo nebesko‘.

Jednaku zahtjevnost i izvrsnost života za svoje učenike, nas kršćane, Isus postavlja i u drugim prilikama naše svakodnevice. Tako Isus kaže da je za osudu ne samo ubojstvo čovjeka nego i trajna srdžba na njega. Isus zna da se mi ljudi možemo rasrditi jedni na druge, ali svojim učenicima, nama kršćanima, ne dopušta da se trajno srdimo. Pa, konačno, i u Očenašu svakoga dana molimo ‘da nam bude oprošteno onako kako smo i mi oprostili‘.

Isusov govor o ‘požudi‘ u naše vrijeme izgleda ‘bezvezni‘, praktički ‘smiješan‘, jer je javni prostor toliko ispunjen ne samo požudom nego i preljubom: tako da si čudni mogu iz-gledati oni ljudi koji tako ne žive. Pa, ipak, Isus svoje učenike – nas kršćane – poziva da u tome budemo bolji. U najmanju ruku da priznamo da to za kršćane nije normalna stvarnost i da se za svoj dio krivice i odgovornosti u tome kajemo: iznova i iznova, ako smo iznova i iznova u tome pogriješili. Već je puno puta rečeno da Bogu uopće nije nikakav problem oprostiti grijeh, ali da Bog ne prima ‘opravdanje grijeha‘. Bog grešnika ne odbacuje, ali grijeh ne opravdava.

I posljednji Isusov poziv nama kršćanima u današnjem evanđelju jest poštivanje izrečene riječi. Ljudima je uvijek lakše lijepo govoriti negoli lijepo raditi. Javni mediji našega vremena omogućuju da do nas svakodnevno dopiru bujice riječi i iz najudaljenijih krajeva i od potpuno nepoznatih ljudi. Puno, jako puno tih riječi za nas uopće nema nikakvu konkretnu vrijednost i važnost. No, upravo to mnoštvo riječi koje nas svakodnevno bombardiraju nekako nas sprečavaju da čujemo ono što bismo stvarno trebali čuti. Tako da nam se važne riječi jednostavno pomiješaju i utope u nevažnim, beskorisnim riječima. Da bi nekako dali važnost pojedinim riječima koje se izgovaraju u određenim važnim trenucima  života, ljudi su ‘izmislili’ ‘riječi zakletve‘. No, opet se neki  ljudi i tim riječima zakletve služe tako često da su i one, ne  tako rijetko, izgubile na vjerodostojnosti. Ipak i mi kršćani  smo u nekim posebno važnim trenucima sačuvali te ‘riječi zakletve‘ da bismo se tako podsjetili na istinitu važnost toga  trenutka ili događaja kad te riječi zakletve izgovaramo. Isus  nam kaže da u našem svakodnevnom životu mora biti dovoljno to da smo rekli ‘da’ ili ‘ne’ – i da onda naše ‘da’ stvarno i  mora značiti ‘da’… i da naše ‘ne’ stvarno i u praksi mora  značiti ‘ne’. U protivnom se izgovaraju teške i važne riječi  koje nemaju podloge, pa su zapravo lažne.

Slušajući sve ovo i razmišljajući o tome mogli bismo jednostavno reći ‘da je to sve preteško’, ‘da nije u skladu s modernim načinom života‘ i da je to ‘što Isus govori lijepo čuti, ali nemoguće živjeti‘. No, već je starozavjetni mudrac Sirah – kako smo to čuli u kratkom odlomku prvog misnog čitanja – napisao da čovjek ‘ako hoće uistinu može držati Božje zapovijedi‘. Piše da ‘Bog vidi sve‘ pa tako znade i sve okolnosti našega života: kad smo i zašto postupili ovako, a kad smo i zašto postupili onako. I ne veseli se Bog našim grijesima da bi nas mogao kazniti… ali nije Bog niti teški naivac kojeg se može snalažljivošću prevariti niti pak podmićivanjem kupiti.

Dobro je danas čuti i razmišljati i o riječima apostola Pavla koji piše u svojoj Poslanici da kršćani žive po Božjoj mudrosti, a ne po ljudskoj pameti. Za ljude koji se budu tijekom svog života istinski trudili tako živjeti, i koji se budu iskreno kajali za svoje grijehe i promašaje u životu, Bog je pripravio u vječnosti one stvarnosti koje ljudski um ne može pojmiti. Sveti Pavao je zapisao: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ Budimo i mi među onima koji će te stvarnosti u vječnosti živjeti. A ovdje, ovdje smo mi Božja reprezentacija od koje se više traži jer više i može, jer nam je više dano.