Krštenjem smo se s Isusom i za Isusom u život uputili

KRŠTENJE ISUSOVO

(A-2017)

Nedjelja nakon blagdana Bogojavljenja svake se godine slavi kao nedjelja Krštenja Isusova. Ovaj naslov nedjelja je dobila po događaju opisanom u evanđelju koje se te nedjelje čita. Čuli smo: sam događaj je nevjerojatno jednostavno opisan: Isus dolazi k Ivanu Krstitelju na krštenje. Nadahnut Duhom Svetim Ivan Krstitelj je odmah shvatio tko mu je to došao: Onaj koji bi trebao krstiti njega, a ne da on krsti Isusa. Isus također bez puno priče govori Ivanu Krstitelju neka samo učini ono za što mu je došao: neka ga krsti.

U čemu je bio problem? Ivan Krstitelj je krstio one ljude koji su bili svjesni svojih grijeha pa su ih željeli oprati sa sebe u vodi krštenja. Dakako, pranje vodom bilo je samo vanjski znak onoga što se iznutra događa. Nadahnut Duhom Svetim Ivan je shvatio da Isus ne treba oproštenje grijeha kad je posve bez grijeha.

Nije to bio prvi susret Ivana Krstitelja s Isusom: susreli su se oni još onda kad su obojica bili pod srcem svojih majki: kad je trudna Marija došla pomoći trudnoj rođakinji Elizabeti. Već je onda Ivan zaigrao u utrobi svoje majke zbog tog susreta. Onda nije mogao ništa reći, mogao se samo veseliti – sada se Ivan Krstitelj buni, negoduje jer je svjestan – po nadahnuću Duha Svetoga – tko je taj Isus. A Isus mu odgovara da ga krsti jer želi ‘ispuniti svu pravednost‘, želi se solidarizirati, upravo poistovjetiti sa svim ljudima koji po krštenju priznaju svoje grijehe: kako bi onda mogao sve grijehe svih ljudi oprostiti. Modernim jezikom bi mogli reći da se je Isus svojim krštenjem među grešnim ljudima potpisao kao ‘sudužnik‘, kao jamac za učinjene grijehe kako bi ih onda mogao i ‘otplatiti‘ umjesto ljudi. Kao što jamac otplaćuje zajam dužnika koji svoje dugovanje ne podmiruje. Neki u tome imaju loša iskustva.

Nakon uskrsnuća Isus je apostolima dao zadatak da svijetom prošire tu ‘radosnu vijest‘ o Božjem oproštenju grijeha i da sve one koji u to povjeruju, sve one koji to vjerom prihvate ‘krste‘. Tako će se svi pokršteni ljudi upisati među one koji se oslanjaju na svog ‘jamca Isusa‘: koji preuzima na sebe grijehe i onda ih oprašta.

Mi smo svi kršteni, mi smo svi uzeli Isusa kao jamca za opraštanje naših grijeha. Ipak, ima jedan jedini uvjet: moramo priznati svoje grijehe i za njih se pokajati. Kajati se za grijehe zapravo znači žaliti što smo ih počinili. Samo priznanje grijeha nije dovoljno za oproštenje… jer mogao bi netko priznati svoje grijehe tako da se njima hvali, da je radostan što ih je počinio i veseli se novoj prilici kad će opet moći griješiti… tu onda nema oproštenja.

Mnogi ljudi našega vremena baš nisu skloni kajati se za grijehe: mnogi su svjesni svojih grijeha ali se za njih ne kaju nego se opravdavaju da se ‘danas tako živi‘. Ako je i istina da se danas tako živi, onda je istina da se danas grešno živi.

Krstiti se u Ime Isusovo ustvari znači prihvatiti njega, prihvatiti njegove upute i primjere življenja kao svoj uzor, kao svoj način života. A Isus je svojim životom pokazivao dostojanstvo čovjeka kao Božjeg stvora i dao je upute i primjere kako treba čovjek živjeti da u što većoj mjeri odražava to dostojanstvo Božjeg stvora. Zato Isus poziva sve svoje ljude, sve kršćane, da se što češće – zapravo svake nedjelje – s njim susreću, njime nadahnjuju i jačaju kako bi u što većoj mjeri doista mogli živjeti kao Božji stvorovi. Zato za ozbiljnog i zrelog Isusovog čovjeka, kršćanina, nedjeljna sv. misa nije toliko obveza nego istinska potreba, potreba da se mogne živjeti kršćanski.

Najjednostavniji primjer su nam brojni sportaši koji moraju često i uporno vježbati da bi ostali u formi. Ni za njih to nije samo obveza nego istinska potreba. Mnogi od nas su čuli svjedočenja tih sportaša nakon velikih uspjeha kako svakoga dana satima vježbaju da bi postigli takve uspjehe. A mnogim kršćanima je jedan sat nedjeljne sv. mise predugačka i nepotrebna vježba kršćanskog življenja: pa mnogi onda doista i ne uspijevaju kršćanski živjeti. Onda i kršćani žive onako kako se ‘danas živi’.

To je osobito primjetljivo nakon primanja sakramenta potvrde: tada mladi kršćani dobiju potvrdu, naravno za svoju životnu dob, da dovoljno poznaju svoju vjeru… da su završili glavne pripreme za život po vjeri – a baš tada mnogi od njih prestanu iole ozbiljnije živjeti po vjeri. Tome je tako jer su već prije njih i njihovi roditelji jednako tako postupili pa je to jednostavno obiteljska vjernička praksa. Problem nastane onda kad ti mladi ljudi napreduju u životnoj dobi i drugim životnim spoznajama, a u vjeri ostanu na razini ‘osmaša‘. Već sam više puta rekao da se nitko u odrasloj dobi ne može obući u odjeću s krizme pa tako nekako ni vjera upoznata do krizme ne može ‘preživjeti’ kritike i napade na vjeru na koje nailaze u odrasloj životnoj dobi. Osobito ako su mediji zlobni i zločesti prema vjeri, kao ovih dana kada je molba jednog župnika da kod blagoslova kuća/obitelji ne budu u sobi ‘mački i peseki‘ bila vrijedna televizijskog dnevnika. Naravno da ima ‘mačkov i pesekov‘ koji bi kod blagoslova bili mirni… ali svakako ima i onih koji se nemirni: laju na nepoznate ljude i skaču po sobi. Pa valjda ne bi ti kućni ljubimci oboljeli da tih pet minuta budu u nekoj drugoj prostoriji.

Dakle kršćanska vjera nije folklor, nije zabava niti ‘norčija‘ nego prihvaćanje Božje objave da smo njegovi stvorovi i da u ovom životu – kroz radosti i teškoće – u vječnost i zagrljaj nebeskog Oca putujemo. To je nešto ozbiljno i nešto radosno – krštenjem smo se na takav životni put usmjerili.