Ljubav ne odustaje ni kad trpi

22. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Htjeli ne htjeli svakodnevno slušamo rasprave i upozorenja o opasnosti od zaraze korona-virusom i o novo zaraženima u pojedinim županijama i gradovima. Pritom jedni prigovaraju da se previše širi panika od zaraze, pa se tako smanjuje privredna aktivnost i odbijaju turisti, drugi pak prigovaraju da se premalo čini da se smanji mogućnost zaraze. Tko je od njih više u pravu? Što kazati o onim roditeljima koji iz dana u dan upozoravaju da ljenčarenje i ovisnost o društvenim mrežama ne donose dobro? Što ćemo s onima koji nas uznemiruju lošim vijestima i prekoravaju nas da bismo morali bitno izmijeniti neke naše životne stavove? I je li lako biti takav ‘zloguki prorok‘? U današnjim misnim čitanjima čuli smo dva primjera.

Najprije smo čuli muku proroka Jeremije koji je djelovao u Izraelu u teškim vremenima: prijetila je opasnost da babilonski kralj osvoji Izrael. Izraelski kralj je po preporuci svojih savjetnika zatražio pomoć egipatskog kralja. Prorok Jeremija dobiva nadahnuće od Boga da upozori kralja i narodne vođe da krivo postupaju. Početna krivnja je u tome što su ljudi napustili život po Božjim zapovijedima pa su zato upali u nevolju, a onda prave novu pogrešku što se uzdaju u slabu ljudsku pomoć. Čuli smo proroka Jeremiju kako on nerado govori narodu da će iz toga proizaći zlo i propast. On sam bi najradije odustao od takvog upozoravanja naroda jer ga zbog toga ljudi mrze, ali mu Bog jednostavno to ne dozvoljava. Prorok Jeremija kaže da osjeća kao da u njemu nešto gori ako ne govori Božju poruku. Pokazalo se da nije bilo koristi od Jeremijinih riječi. Egipćani nisu došli pomoći i babilonski kralj je sa svojom vojskom razorio Jeruzalem i mnoštvo naroda odveo u babilonsko ropstvo. Eto, to je muka onih koji govore istinu koja ne godi ljudskim ušima.

U evanđelju smo čuli Isusa kako također govori riječi koje ne gode ljudskim ušima: da će biti uhićen, osuđen i ubijen. Njegovi su učenici bili tako šokirani tim njegovim riječima da uopće nisu čuli Isusovu najavu ‘da će treći dan uskrsnuti‘. Apostoli uostalom nisu mogli pojmiti, pa niti naslutiti, što bi to moglo značiti da će ‘uskrsnuti‘. Jer do tada – još nitko nije uskrsnuo! I tada se javlja ‘čovjek od akcije – Petar‘ pa uzima Isusa na stranu i gotovo prijekorno mu kaže: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Zar da tako završi Isus koji je silan na riječima i djelima, koji čini prava čudesa?! A što tek mogu onda očekivati oni koji su njegovi učenici?

Izgleda da se Isus kao čovjek stvarno rasrdio na Petra kad ga je tako grubo prekorio: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ A prošle smo nedjelje čuli da je toga istoga Petra Isus postavio za Stijenu na kojoj će biti ‘sagrađena Crkva koju ni vrata paklena neće nadvladati‘! I u nastavku govora svojim učenicima Isus ne prestaje šokirati: poziva ih da ‘uzmu svoj križ i idu za njim‘. Jasno nam je da Isus ne misli na križ od nekog materijala nego na križ kao životne teškoće koje nas prate, koje su više-manje naša svakodnevica. Zanimljivo je da u našem životu ima teškoća koje nam nisu teške. Probajte si zakratko zamisliti jednu, dvije, tri… svoje takve teškoće. Evo jedna sigurno i valjda najbrojnija: napori i teškoće koje roditelji podnose za svoju djecu. Isto tako nisu teške teškoće koje podnosimo za one koje volimo. Ma da, ponekad se pobunimo i uzrujamo zbog tih teškoća, ali nam onda ubrzo opet prestanu biti teške. E, to je tajna i radost ljubavi: teško je a nije teško!

Nedostižan primjer ljubavi jest Božja ljubav prema ljudima pokazana u Isusu Kristu. Ponajprije se od božanske veličine Isus spustio u ljudsku malenost: i to od rođenja pa do smrti. Od rođenja u štali pa do smrti na križu. Gore valjda nije moglo biti. A opet u neizmjernoj ljubavi prema ljudima Isus i na križu, u najtežim mukama, moli za ljude, moli i za svoje mučitelje i za svoje ubojice: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ A činili su zlo, veliko zlo i nepravdu: mučili su i ubijali Onoga koji je ‘prošao zemljom čineći dobro‘ i koji ih je ljubio i samo ljubio! A od samih početaka ljudskog roda ima netko tko ljudima šapće veliku laž o Bogu: da im je Bog zapreka istinskog života, zapreka za pravu sreću i uživanje. Taj veliki lažac i zato čovjekov neprijatelj od početka jest đavao – sotona – onaj koji bi i sam htio biti kao Bog, htio bi biti prvi, pa pati što to nije i što to ne može biti. I ta sotonina mržnja prema Bogu je tako velika da se i ne može pokajati. Mi smo ljudi na svu sreću drukčiji: sposobni smo i Bogu prigovarati, sposobni smo i Bogu biti neposlušni, ali smo sposobni i pokajati se za svoje grijehe. Onda i za ljude, onda i za nas vrijedi ona Isusova molitva ljubavi prema ljudima, molitva izrečena na križu: „Oče, oprosti im je ne znaju što čine!“

Zato trebamo sa sv. Pavlom moliti onako kako on moli u Poslanici Rimljanima: ‘da mognemo razabirati što li je dobro, Bogu milo, savršeno‘. Bogu je milo, i po ljudski savršeno, po Božjem na ovom svijetu živjeti i u raj neba stići. Na tom putu i svoj križ nositi: sam, pa uz pomoć ljudi i uz potporu Božjeg blagoslova sretno taj križ života u vječnu radost neba donijeti.