Ljubiti Boga i bližnje – lako se pamti, a teško se tako živi

31. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Na svaku sv. misu dolazimo iz svoje svakodnevice, sa svojim radostima i brigama koje smo proživjeli protekloga tjedna, kao i ono što se zbivalo i ranije u našem životu. Zato smo na početku svake sv. mise pozvani pokajati se za ono što nas nije proslavilo, za grijehe počinjene riječima, djelima i propustom. Tako onda možemo tijekom sv. mise s većom pozornošću i otvorena srca primati Božja nadahnuća i Božju jakost za život slijedećih dana.

Poruke koje na sv. misi slušamo zapisane su u događajima prošlih vremena, čak nekih davnih vremena. Ipak te poruke iz davnih vremena nisu zastarjele. Te su poruke svevremene pa su tako aktualne i za ovo naše vrijeme. Neki put se treba više a neki put manje potruditi da bismo te poruke mogli prepoznati za sebe u ovom našem vremenu i u našim životnim događanjima. Dosta često se najlakše razumiju i prepoznaju poruke evanđelja koje opisuje Isusovo djelovanje riječima i djelima dok je zemljom i kao čovjek hodio.

Oni koji bolje pamte vjerojatno se mogu sjetiti kako je Isus najviše problema, pa i otvorenih sukoba, imao s farizejima i pismoznancima svoga vremena. S grešnicima Isus baš i nije imao problema, oni su se više čudili i radovali što im Isus posvećuje svoju pažnju, što se s njima uopće hoće družiti. Danas pak nas pozivaju: ‘Nemojte se družiti. Misli na sebe i misli na druge’. Misli i poveži se: ‘on line’, tj. preko interneta, ali nemojte se družiti. Isus se družio s ljudima, a mnoge bolesnike je i ozdravio. Sutra ćemo slaviti ‘sve svete’ među kojima je bilo i onih koji su bolesnima pomagali kad ih već nisu mogli kao Isus ozdraviti.

Brojni farizeji i pismoznanci pak su grubo napadali Isusa čak i onda kad je bolesne ozdravio, ako je to učinio u ‘krivi dan’ ili na ‘krivom mjestu’. Brojni farizeji i pismoznanci postavljali su Isusu ‘škakljiva’ pitanja ne bi li ga onda mogli optužiti: bilo pred običnim ljudima da im ‘kvari’ uhodani način života… bilo pred vlastima da im je prijetnja jer sprema pobunu i preuzimanje vlasti. Nakon brojnih rasprava i debata o spornim pitanjima vjere i društvenog ponašanja farizeji i pismoznanci nisu uspjeli natjerati Isusa da se opredijeli tako da stane na njihovu stranu. Isus je uporno ostao na svome. Također pamtimo da je iz svih tih prijepora Isus izišao kao pobjednik, a pismoznanci i farizeji su se nakon toga morali povući pobijeđeni, nerijetko i osramoćeni. A onda bi se nakon toga poraza iznova sastajali i dogovarali što poduzeti protiv Isusa.

Pismoznanac iz današnjeg evanđelja ponaša se sasvim drukčije: dobronamjerno i rekli bismo ‘pristojno’. On pristupa Isusu s pitanjem: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ Usput se može spomenuti da je u Bibliji Staroga zavjeta bilo 365 zabrana – eto, za svaki dan po jedna – i 248 zapovijedi. Valjda je već na prvu jasno da tako veliki broj zabrana i zapovijedi ne može imati jednaku važnost već su neke važnije a neke manje važne.

U svom odgovoru Isus ne iznosi niti jednu od tih brojnih zabrana ili zapovijedi nego citira riječi iz najpoznatije židovske molitve po imenu ‘Šema’. Čuli smo tu molitvu u današnjem prvom misnom čitanju. Tu molitvu je znao napamet svaki Židov od malena kao što kršćani znaju molitvu Očenaš. Tu molitvu je svaki vjerni Židov trebao moliti pet puta na dan. Mi smo kršćani pozvani moliti triput na dan: ujutro, u podne i navečer. Zato i triput na dan zvone zvona, a smije se moliti i ujutro, i u podne i navečer premda se ne čuje zvono. Ta molitva triput na dan trebala bi nam pomoći u vjeri da cijeli svoj dan živimo u Božjoj nazočnosti, pod Božjom brigom i potporom.

Dakle, Isus izgovara riječi jednostavne svakodnevne molitve, poznate svakom židovskom vjerniku. A u molitvi Očenaš, jedinoj molitvi koju je baš sam Isus naučio ljude, Isus poziva sve ljude da Boga smatraju svojim Ocem, a sve druge ljude svojom braćom i sestrama.

Vjerojatno se mnogim kršćanima nerijetko dogodi da svoju vjeru tumače kao skup zapovijedi i zabrana. A već mala djeca nastoje zaobići zapovijedi i zabrane koje im stavljaju njihovi roditelji, djedovi i bake. Tako se mnoga djeca ne daju npr. voditi za ruku nego žele slobodno hodati ispred ili iza odraslih. A mnogi roditelji imaju iskustvo da su onda kad nisu bili kod kuće djeca napravila nešto što nikako ne čine kad su roditelji doma. Kako je samo slatko zapaliti cigaretu ili nešto ‘pravoga’ popiti dok nema doma mame ni tate! Kršćanska vjera je nešto posve drugo: kršćanska vjera je drugovanje s Bogom na način kao što djeca druguju sa svojim roditeljima. Pa zato nas je Isus naučio molitvu Očenaš, i jedino nas je tu molitvu naučio. Sve druge molitve sastavili su ljudi.

A nama odraslima nisu problem mame i tate, djedovi i bake, nama su problem drugi ljudi. Osobito oni ljudi koji obnašaju razne službe povezane s vlašću. Oni žele pokazati i utvrditi svoj autoritet pred drugima. Jednostavno smatraju da je njihovo gledište na stvarnost jedino ispravno i točno i ako mogu uskraćuju pravo drugim ljudima da misle i ponašaju se drukčije.

Već su stari Židovi bili pozvani ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga. Isus je to potvrdio i svoje učenike, nas kršćane, na to isto pozvao – ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga. Sutra ćemo proslaviti one koji su tako živjeli.