Maleni po Bogu postaju veliki
14. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Od samih svojih početaka ljudi su u nekoj vrsti procjepa: vide i osjećaju da su stvoreni za nešto veliko i vrijedno, a istovremeno znaju da mnogo toga od velikog i vrijednog ne mogu ostvariti. Već su prvi ljudi u raju zemaljskom htjeli doseći svoju puninu tako da se ‘izjednače s Bogom‘! Dakako da u tome nisu uspjeli jer stvorenje jednostavno ne može doseći Stvoritelja. Umjesto da budu ‘Bogu jednaki‘ postali su ‘goli‘, goli u svom postojanju: bez Boga kao svoga prijatelja i pratitelja u životu. I cijela ljudska povijest od raja zemaljskog do naših dana puna je takvih ljudskih uspinjanja i padanja: s više ili manje muke i buke.
Dakako, osim što mnogi ljudi odbijaju Boga kao svoga životnog pratioca mnogi ljudi računaju s Bogom. Računaju su s Bogom i u svojoj svakidašnjici i u spašavanju iz životnih situacija u kojima samo ljudska snaga i samo ljudska pamet nisu dovoljne, računaju s Bogom i za cijelu vječnost.
Nama kršćanima je osobito mnogo toga poznato iz Biblije, Knjige koja je ustvari puna lijepih i tužnih, burnih i tihih događanja u kojima se zrcale uspjesi i neuspjesi suradnje ljudi s Bogom. Na svakoj sv. misi mi o tome slušamo i pomalo razmišljamo kako bismo tu pronašli i nadahnuće i jakost za življenje i rješavanje svojih životnih prilika.
Tako smo najprije u 1. misnom čitanju iz Knjige proroka Zaharije slušali o njegovom pozivu suvremenicima da ‘kliču od radosti‘. Razlog je u tome što im dolazi ‘kralj‘ koji će ih spasiti od nevolja u kojima već duže vremena žive. Pažljivije uho moglo je čuti popriličan nesklad između onoga što se sve najavljuje i načina na koji će se to najavljeno ostvarivati. Naime, prorok Zaharija piše da će taj kralj ‘jahati na magaretu‘, a magarci su bili životinje siromaha. Moćni ljudi, vojskovođe, jahali su na konjima. Ipak, kaže prorok Zaharija, i taj ‘nemoćni kralj na magarcu‘ uspjet će istrijebiti ‘bojna kola i konjanike‘, a to znači da će biti jači od moćnih ljudi.
Nije se takvog rješenja prorok Zaharija sjetio po svojoj pameti, jer po ljudski valjda ni on ne bi u to vjerovao, nego takvo rješenje dolazi po Božjem nadahnuću. I tako smo se približili onome što i Isus govori u današnjem evanđelju, kad daje priznanje ‘malenima‘. I mi se možemo čuditi koje i kakvo rješenje za ljudski život, za ljudske probleme i situacije nudi Isus: po ‘malenim ljudima‘!
Bog, premda moćan, najmoćniji, nas ljude, svoje stvorove ne tlači i ni na što ne prisiljava. Svoju moć Bog ponajviše koristi za ljubav i praštanje. To je najbolje pokazao Božji Sin Isus koji je ostao Bogom i postao i čovjekom. I to je jedan od razloga zašto mnogi ljudi Isusa ne prihvaćaju: čudno im je, jednostavno neprihvatljivo, da moćni Bog moćno ne djeluje. Onako bogovski. I stvarno: nigdje ljudi neće naći više slobode i uvažavanja negoli kod Boga. Bog je pravi ‘demokrat‘ koji poštuje ljudsku slobodu do kraja, čak i onda kad to čovjek koristi na svoju štetu.
A ljudi – i ne samo ljudi našeg vremena – ponašaju se posve drukčije. Svjedoci smo svakodnevnog nasilja jednih nad drugima: u obiteljima, na radnim mjestima, među političarima, a pod njihovim utjecajem čak i među narodima. Osobito je tužno i zabrinjavajuće nasilje među djecom i mladima.
Tko su ti ‘mudri i umni‘ o kojima govori Isus? To su oni koji ‘sve znaju najbolje‘. I ne samo u odnosu prema drugim ljudima, nego oni znaju ‘bolje i od samoga Boga‘. Mudri i umni u ovom slučaju su svi oni koji ne žele prihvatiti Isusovu radosnu vijest, a ‘maleni‘ su pak oni koji prihvaćaju njegovu riječ i koji se na njega oslanjaju s pouzdanjem. To su oni koji se odriču samih sebe, uzimaju svoj križ i idu za Isusom, oni koji postaju ponizni ‘kao djeca’ te su tako najveći u kraljevstvu nebeskom.
Neobično je čuti da ‘izmorenima i opterećenima‘ Isus još ‘nudi svoj jaram‘, kao da te ljude Isus želi još više opteretiti. No taj ‘Isusov jaram‘ ustvari je njegov način života, a to je: življenje u krotkosti i poniznosti. ‘Jaram‘ je u Isusovo doba bio česta slika kojom su Židovi označavali Zakon i zakonske propise koji su ravnali cjelokupnim i svagdanjim životom židovskih vjernika. Ovdje valja podsjetiti da u to doba Židovi nisu imali odvojene vjerske i civilne zakone i propise: sve je bilo do u podrobnosti zadano u biblijskom Zakonu. A starozavjetni Zakon su zapravo knjige koje je prema tradiciji napisao Mojsije – njih pet, pa se one nazivaju i Mojsijevo petoknižje.
Kad poziva svoje učenike da uzmu njegov jaram, Isus im zapravo pokazuje da put u kraljevstvo nebesko nije vršenje propisa starozavjetnoga Zakona, nego učenje od njega, prihvaćanje njegova načina života u poniznosti i krotkosti. Tako se već ovdje započinju živjeti nebeske stvarnosti – dakako, koliko je to ovdje na zemlji moguće.
Moramo priznati da ovakve božanske vrednote nama ljudima baš i ne idu lako u glavu jer mi bismo ipak željeli ‘po svome’. To je ono što apostol Pavao piše u Poslanici Rimljanima kad jasno razlikuje one koji ‘žive po tijelu‘ i teže smrti, jer tijelo je smrtno, od onih koji ‘žive po Duhu‘ i koji teže životu, jer su Duh i duša vječni. I zato oni koji žive po kršćanskim mjerilima na neki način kao da zapravo više i nisu u tijelu nego već sada žive i nebeske stvarnosti koji su vječne – pa onda i ti ljudi na neki način već žive vječnost.
U kraljevstvu Božjem nema neuspjeha. Ima samo ‘odgođenih uspjeha‘. Trudimo se da, uz Božju pomoć i naše zalaganje, taj odgođeni, vječni uspjeh postignemo.
