Molitva je način prijateljevanja s Bogom
17. NEDJELJA KROZ GODINU
(sv. Ana u Sivici) – (C-2019)
„Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: ‘Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike‘.“ Aha, dakle tako: vidjeli su učenici Isusa da moli. Očito je Isus tiho molio pa učenici nisu čuli što moli kako bi i oni mogli to isto moliti. Zato je jedan od njih, valjda malo hrabriji ili barem poduzetniji, zamolio Isusa da i njih nauči moliti. Jer je Ivan Krstitelj svoje učenike naučio moliti.
Idemo odmah u glavu: koliko današnje djece vidi svoje roditelje, osobito mamu kao nježnije biće obitelji, kako moli da bi onda i oni bili potaknuti zamoliti mamu da i njih nauči moliti?! Vjerojatno puno više puta vidi kako se koristi mobitelom. Tako u novom broju obiteljske revije Kana piše da se pojavila nova bolest: ‘ekranitis‘. Ja sam taj članak prepisao u naš Župni listić, pa ćete ga tamo moći cijeloga pročitati – jer Kanu malo tko čita.
A da se u mnogim kućama, rekli bismo u kršćanskim kućama, ne moli vidi se po tome da se nemali broj djece ne zna prekrižiti! Da, da, ne zna se prekrižiti. Ja sad imam jače druženje samo s djecom koja se pripremaju za prvu pričest i krizmu i kad u rujnu počne župni vjeronauk za njih, nemali broj djece se križa kojekako. A križanje u toj dobi bi trebalo već biti posve rutinsko, bez dubokog razmišljanja: s kojom rukom i kamo se ruka stavlja. Čuo sam i opravdanje da su neke mame rekle: ‘neka ih vjeroučitelj i pop nauče križati se i moliti, pa valjda zato i idu na vjeronauk’. Pa nas starije su nekada naše mame naučile križati se i prije škole i moliti se prije prve pričesti. Barem veliku većinu.
No, idemo dalje u razmišljanju. Čuli smo koju je molitvu onda Isus poučio učenike: Oče naš. Ali pozorniji slušatelji su sigurno zapazili da je to malo drukčiji Oče naš od onoga kako mi uobičajeno molimo. Da, mi koji molimo. Kako to? Pa izgleda da Isus nije htio svoje učenike naučiti neku ‘abrakadabra‘ molitvu kojom bi mi ljudi mogli Boga ‘prisiliti‘ na ono za što molimo. U Svetom pismu su doista zabilježene dvije verzije Oče naša koje slijede istu logiku: Bog je za ljude Otac, dakle netko dobar, daleko moćniji i iznad nas – jer je na nebesima – ali je i posve brižan za ljude pa molimo – kruh naš svagdanji daj nam danas. Osobito nas potiče da budemo spremni oprostiti uz opasku: da će tako i Bog nama oprostiti. Zna Bog da smo mi nekako ‘tanki‘ u opraštanju drugima, a jako bismo htjeli da nama bude opraštano.
I onda Isus iznosi jedan primjer uporne molitve čovjeka u potrebi: koji moli tri kruha za svog iznenadnog gosta. I ta molba će, veli Isus, biti uslišana: ako ne iz prijateljstva, a ono sigurno baš zbog te upornosti. I nastavlja Isus s drugim primjerom: kako roditelji znaju dobrim darima darivati svoju djecu, pa kako bismo onda mogli sumnjati da će nebeski Otac biti manje darežljiv prema ljudima, svojim stvorovima?
Tako nam 1. misno čitanje iz Knjige Postanka donosi jedan primjer uspjeha uporne molitve. Vrijedno je zapaziti da Abraham nije molio ni za sebe ni za svoje nego za druge: za stanovnike gradova Sodome i Gomore. Abraham je postupno smanjivao kriterij svoje molitve: s pedeset je došao do samo deset. Čuli smo kako je najprije bojažljivo smanjivao broj, a onda kad je vidio da Bog popušta, krenuo je jače. Onaj tko nastavi čitati o ovome događaju saznat će da je ipak uslijedilo uništenje Sodome i Gomore jer nije bilo niti deset pravednika. U dva grada niti deset pravednika. Stvarno porazno. Eto, koliko može biti raširena ljudska zloća, ljudska grešnost.
Mi po vjeri znamo da se sva ljudska grešnost briše u krštenju, a onda kasnije kroz život u sakramentu ispovijedi. Pritom se grešnost briše posve besplatno, iz čiste Božje ljubavi prema čovjeku. Mala cijena, ako se tako može nazvati, jest to da se čovjek mora poniziti pa priznati grijehe i za njih se kajati. Dakle ne možeš grijehe priznati tako da se njima hvališ. Onda to ne bi bila ispovijed i onda nema oproštenja. No, pa nešto slično se događa i kad idemo liječniku: i onda tamo moramo priznati svoju slabost, da nam nešto ne štima sa zdravljem: moramo ispričati što nas to smeta, što nas boli – i onda posluhnuti savjete i terapiju koju dobijemo. S tim da nekad terapija ne pomaže pa bolest ostaje ili još i napreduje. Božja terapija je jednostavna: čovječe, trudi se biti bolji.
Mi danas u našoj župi – u Sivici – slavimo i častimo i roditelje BD Marije, a to znači Isusova djeda Joakima i Isusovu baku Anu. Ne znamo koje su molitve oni naučili svoju kćerku Mariju, ali su je posve sigurno naučili komunicirati s Bogom. Zato je Marija mogla reći anđelu Gabrijelu ‘neka mi bude po tvojoj riječi‘ kad joj je on prenio Božju poruku i poziv da bude majka Božjeg Sina.
I svakoga od nas Bog poziva, na razne načine, da ostvarimo Božji plan s nama, plan koji računa s našim sposobnostima kojima smo obdareni, plan koji računa i s našim okolnostima u kojima živimo – a to sve je povezano našom slobodnom voljom. Zato nađimo vremena i volje s Bogom komunicirati: da spoznamo Božji plan, da spoznamo svoje sposobnosti i da po svojem slobodnom izboru ostavimo što više trag dobra u prolaznom životu na zemlji kako bi nam bila dobra i sretna vječnost: s Bogom u nebu.
