Možemo i trebamo u kraljevstvo nebesko

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Prošle smo nedjelje u evanđelju slušali Isusovu prispodobu o slabom urodu posijanog sjemena: samo je jedna četvrtina dala urod. Tri četvrtine su jednostavno propale. A danas nam Isus u prispodobi govori da i u toj uspjeloj četvrtini ima problema: pojavio se kukolj. A nije ga trebalo biti, rekli su sluge svome gospodaru čiji su njivu zasijali dobrim sjemenom. Sluge kao da se na neki način opravdavaju pred gospodarom: ‘Pa njiva je bila zasijana dobrim sjemenom… odakle onda sada kukolj‘?! Odgovor je neočekivan: ‘Neprijatelj čovjek to učini‘. Pa prilično je neobično da netko ima potrebu nanijeti drugome štetu, a da pritom on sam nema od toga nikakve koristi. Sijač kukolja doista nema nikakve koristi od toga da u tuđu pšenicu posije kukolj. Ili ipak ima korist? Ima ako je taj sijač kukolja neprijatelj, ne prijatelj nego neprijatelj. Neprijatelj se jednostavno veseli kad drugome čini zlo, kad mu nanosi štetu. Tako već na samim počecima Svetoga pisma piše da je đavao čovjekov neprijatelj od početka. Sam đavao nema nikakve koristi od toga što nekome nanosi zlo, jedino mu preostaje da se zlurado veseli da nije samo on loš, da uz njega postoje i druga bića koja su više ili manje zla, zločesta.

Inače se mi ljudi dosta često baš nekako tako opravdavamo kad nešto lošega učinimo: „Je, a kakvi su drugi? Kakav je on ili ona?“ Inače je lijepo i dobro kad jedni o drugima vodimo brigu, i to na različite načine… već prema konkretnim okolnostima nekoga čovjeka. Ali nije lijepo i ne koristi ako pritom pronalazimo samo tuđe pogreške, tuđe grijehe, kako bi naše pogreške, naši grijesi izgledali manji. Naime kad i drugima pronađemo grijehe i mane, onda naši grijesi i naše mane manje ‘strše‘ u zajednici ljudi. Ako  su i mnogi drugi ljudi takvi, ili ako su još gori, onda vlastita grešnost i zločestoća bude manje primjetljiva.

Dakle uz ovu ‘zločestu brigu‘ postoji i ona ‘dobra briga‘, plodonosna briga koja pomaže ljudima. Najpoznatija ‘dobra briga‘ jest ona ‘roditeljska briga‘ za svoju djecu. Ta dobra briga bude posebno zamjetljiva kad su ljudi potrebni neke pomoći, materijalne ili duhovne pomoći.

Čuli smo u 1. misnom čitanju iz Knjige Mudrosti da se Bog brine za ljude. Najveći i najprepoznatljiviji izraz brige jest ljubav. Pisac Knjige Mudrosti govori da Bog svoju jakost pokazuje tek onda kad ljudi ne vjeruju u puninu Božje moći. A i onda tu svoju moć Bog ne pokazuje tako da ljude muči i kažnjava nego da ih podsjeti da se zamisle nad svojim načinom života. Nešto slično događa se i s našim tijelom: kad nas nešto zaboli to je zapravo odaslani nam poziv da obratimo pozornost na svoje narušeno zdravlje i da pokušamo pronaći uzrok boli i onda ga ukloniti ili barem umanjiti. Bol je opomena da se u našem tijelu zbiva nešto što ne valja. Onda liječnici trebaju pronaći uzrok boli i prepisati određenu terapiju da se bol ukloni ili barem smanji.

U svojoj terapiji prema ljudima Bog je nevjerojatno strpljiv i domišljat. Rijetko po našim željama i planovima, ali je učinkovito kad i ako Božju terapiju vjerom i s pouzdanjem prihvatimo. Božju nenametljivost prema ljudima Isus je izrekao poznatom nam prispodobom o gorušičinom sjemenu. To je sjeme uistinu sitno, nešto kao sjeme maka ili repe, ali naraste u podosta veliku biljku. Ne dosegne gorušica veličinu hrasta ili platane, ali doista naraste do pristale veličine u odnosu na sitnost samog sjemena. Jednako tako domaćice znaju da mala količina kvasca ili pecilnog praška uzdigne popriličnu količinu tijesta.

Baš tako se i radosna vijest – evanđelje – širi ovim svijetom. U krajnjoj liniji samo su dvanaestorica apostola radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema ljudima proširili po cijelome svijetu sve do naših dana. U novije vrijeme može se zamijetiti kako i podosta malene grupe ljudi angažirane na raznim društvenim mrežama mogu doista postići velike rezultate i pokrenuti mnoštva ljudi. Očito zato jer se za svoje ideje jako, jako zauzmu.

U tim stvarima mi kršćani doista trebamo biti poprilično postiđeni: koliko nas ima a tako mali utjecaj ostvarujemo. Očito zato što su mnogi kršćani jednostavno samo ‘pokršteni ljudi‘ a nisu životni kršćani. Poluprazne crkve na nedjeljnim sv. misama u mnogim i mnogim župama to posve jasno pokazuju. Opravdanja su različita: od onih običnih da se nedjeljom malo dulje odspava pa do onih malo ‘žešćih‘ da se sudjelovanjem u nedjeljnoj sv. misi ‘ništa ne dobiva‘, nema se konkretna korist. A dobiva se, dobiva se čak i vrlo opipljiva korist: ljudi jednostavno smirenije žive i nose svoje životne tegobe.

Hajdmo se malo ljudski zaigrati u mislima o onima koji nedjeljom malo dulje spavaju ili si obavljaju poslove koje prošlog tjedna nisu obavili. I onda u nekoj prilici mole Božju pomoć. I što ako baš onda i Bog želi malo dulje odspavati… ili baš tada pomaže nekome drugome, nekome tko redovito ili često sudjeluje u nedjeljnim sv. misama?! Dakle je neprilično tražiti posebnu Božju intervenciju, a nikada ne imati vremena i volje s tim se Bogom susretati. A možda baš zato Bog i dopusti neku životnu teškoću da se ljudi sjete kako nisu potpuni gospodari svojih životnih prilika i neprilika.

I nama nije drago, nije nam iskreni prijatelj, koji nas se sjeti samo kad mu treba naša pomoć. Kakvo je naše prijateljevanje s Bogom? Neka svatko sam sebi odgovori na ovo pitanje.