Na vječnu svadbu nam je stići

19. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2019)

Prošle smo nedjelje razmatrali o vrijednosti ljudskog života: je li taj život samo putovanje od rođenja do smrti pa ga treba što bolje iskoristiti dok traje… ili pak je život jedan zadatak koji treba u danim okolnostima što bolje upotrijebiti da se postigne vječni život s Bogom i bližnjima – a što je  konačni cilj i svrha ljudskog postojanja. Još se valjda sjećamo kako je evanđelje prošle nedjelje završilo Isusovim riječima: da se čovjek kroz život treba ‘bogatiti u Bogu‘, a to znači i na zemlji živjeti trajne nebeske vrijednosti.

Današnja nedjelja nosi poruku da se te trajne nebeske vrijednosti nama ljudima brzo i prebrzo približavaju, jer nam zemaljski život: iz dana u dan, iz godine u godinu, juri velikom brzinom svome kraju. Slikovito rečeno: čovjek se par puta probudi, dva-tri puta se okrene oko sebe, neke planove ostvari a neke trajno napusti: i već je životu na zemlji kraj. Pa makar se čovjek i znatno približio stotki, a što ipak rijetki postignu, svakom čovjeku život na zemlji prebrzo prođe.

Isus nam danas kaže da nas zbog toga ne treba hvatati panika, niti moramo pasti u očaj, nego se za to moramo pripremiti. Isus nam to poručuje zgodnom prispodobom o bdijenju slugu u očekivanju povratka svoga gospodara sa svadbe. Sluge koje budne dočekaju svoga gospodara, u bilo koje vrijeme on došao, dobro će proći. Jer, kad gospodar vidi kako su ga spremno čekali i dočekali, premda nisu znali niti približno kad će se vratiti – bit će nevjerojatno lijepo počašćeni: gospodar će posluživati njih, a neće oni trebati posluživati njega!

Očito je gospodar iz Isusove prispodobe na svadbi bio zadovoljan, bilo mu je lijepo kako to već na svadbi biva, pa je nakon svadbe, onako sretan i zadovoljan, htio i svojim slugama pripremiti nešto lijepo: da on njih časti i poslužuje. Tako nešto se je rijetko događalo onda, a niti danas očito nije ništa bolje.

U tom gospodaru iz ove Isusove prispodobe trebamo prepoznati zapravo Boga: Boga koji je uvijek, slikovito govoreći, na svadbi, Boga komu je uvijek lijepo u vječnosti. U tom gospodaru treba prepoznati Boga kojemu ništa ne fali, koji sve ima, Boga koji je bogat ljubavlju: i zato želi i ljudima vječni život učiniti lijepim: kao na lijepoj svadbi. Kakva divna usporedba, kakva divna budućnost za ljude. No, očito za takvu budućnost ljudi ima jedan uvjet, jedan jedini uvjet: da ljudi budu budni i pripravni dočekati Boga, svoga gospodara! Dočekati dolazak najprije po svojim bližnjima koji su naši životni suputnici: jer – sjetimo se – Isus reče da sve ono što se učini nekome od ljudi, on uzima kao da je učinjeno njemu samome. Naši postupci prema našim bližnjima pokazuju koliko mi poštujemo Boga: svoga Stvoritelja, svoga Spasitelja, i svoga Suputnika na zemaljskom putovanju: kroz ljepote i teškoće svagdanjega života.

Na kraju evanđelja Isus govori životni primjer: da bi svi ljudi znali sačuvati svoju kuću od kradljivca kad bi znali kad će on doći. Jedino ako je netko trajno pripravan, onda nije važno ‘kad će kradljivac doći‘. Nama ljudima taj kradljivac koji dolazi iznenada jest smrt koja nam ‘krade život‘. Malo po malo, iz dana u dan, iz godine u godinu i život nam nekako ‘iscuri‘. Kako već prije rekoh: čovjek se par puta probudi, dva-tri puta se okrene oko sebe – i već je životu kraj. Jednostavno ga više nema na ovome svijetu.

U tom životu, uz sposobnosti kojima smo obdareni i okolnosti u koje smo stavljeni, veoma važnu ulogu ima naša sloboda: naš slobodni izbor životnih vrednota – od onih malih, običnih, svakodnevnih… pa do onih vrednota koje nam za dulje vrijeme, ili čak trajno, usmjere i obilježe život. Mnogo puta ljudi shvaćaju slobodu kao ‘slobodu od nečega‘, a sloboda je mnogo više ‘sloboda za nešto‘. To pak onda znači da sloboda traži ‘odgovornost‘. Čovjek može biti vrijedan i odgovoran u svome poslu, pa se onda može nadati i uspjehu. Onaj koji je neodgovoran prema poslu, ne samo da neće puno zaraditi, nego će i ostati bez posla. Čovjek je slobodan birati, ali mora snositi i posljedice. Tako se Bog i prema nama postavlja. On nas silom ne spašava. Bog traži našu suradnju, ali u slobodi.

Bog želi da budemo odgovorni. Potiče nas i poziva da vršimo njegove zapovijedi i to sebe radi. Bog nam daje razum da shvatimo i razumijemo što je dobro i pravedno. Daje nam milost vjere da srcem prihvatimo da je on uz nas i da nas upravlja pravim putovima. Nadalje, daje nam oproštenje za naše pogreške i prijestupe. Konačno, Bog nam daje milost, to jest snagu da možemo i činiti ono što shvaćamo i prihvaćamo kao dobro, po njegovim zapovijedima. Međutim, ono zadnje: našu odluku i našu želju, naš napor da tako i postupamo, ostavlja nama samima. Tako Bog poštuje našu slobodu i uči nas odgovornosti.

Poziva nas Bog također da ne malakšemo ako pogriješimo, da ne odustanemo od dobra i onda kada nam se čini nedohvatljivo i onda kada nam se čini da ljudi to ne cijene. Jer, ne biti budan u ovoj Isusovoj priči znači prepustiti se posvemašnjoj neodgovornosti. A biti budan, biti odgovoran ne znači da trebamo biti savršeni, ljudi bez ikakve mane ili pogreške. Jer ni apostoli ni sveci nisu bili ljudi bez mane i pogreške, nego su bili ljudi koji nisu odustali od nastojanja oko dobra i oko poboljšanja. I mi smo pozvani da ne odustanemo od truda oko dobra.