Nakon prolaznog dolazi vječno
33. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Predzadnja je nedjelja ove crkvene liturgijske godine. U toj smo godini – svake nedjelje i više blagdana – razmatrali, svečano slavili i sami sebe obredno uključivali u plodove svega onoga što je Isus svojim životom, smrću i uskrsnućem donio za ljude. Dakako, bilo je dosta i onih ljudi koji su rijetko u tome sudjelovali, a ima i onih koji to nisu učinili niti jednom tijekom cijele godine. Nama, koji smo redovito ili često sudjelovali u nedjeljnim sv. misama, to je valjda bilo na duhovnu korist, a njima na duhovnu štetu. Ni jedno ni drugo, ni duhovna korist ni duhovna šteta, najčešće se ne primjećuje odmah nego tek nakon duljeg vremena. Ni suša se u polju ne primijeti nakon dva-tri tjedna, a kod ubiranja plodova itekako. Mi valjda možemo reći da su nam zbog tih duhovnih susreta na sv. misama životne radosti bile veće, a životne teškoće su bile manje.
Na današnjem misnom susretu s uskrslim Isusom baš i nismo slušali utješne poruke. Najprije smo čuli starozavjetnog proroka Malahiju o dolasku dana koji će dokrajčiti postojanje ovog i ovakvog svijeta. Prorok se izražava slikama koje su bile razumljivije njegovim suvremenicima negoli nama danas. No, ipak i mi smo mogli razumjeti da će mnogo toga biti promijenjeno: nešto će propasti, a nešto će biti preobraženo. Konkretno: oholi i zlikovci teško će stradati, pravednicima će ‘sunce pravde ogranuti’. Jednostavno rečeno: zli i dobri ljudi neće jednako proći. I po našoj ljudskoj logici to je ispravno. Božja logika je nadopunjena ljubavlju i dobrotom pa svaki čovjek može tijekom cijeloga svoga života birati između zla i dobra. Tu nam je trajni podsjetnik onaj desni razbojnik na križu: u zadnjim trenucima svoga zemaljskog života obratio se Isusu i zadobio od njega najveći mogući dar: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Stvarno u svom životu nije mogao više ništa popraviti, mogao je samo oprost zamoliti.
A u tom istom duhu nastavlja i Isus u evanđelju. I on govori o nevoljama koje će zadesiti mnoge ljude, ali govori i o dobrom konačnom ishodu za neke ljude. A to sve Isus je izrekao potaknut divljenjem ljudi ljepotama njihova Hrama. Po biblijskom opisu, koji danas nismo čuli, može se zaključiti da je taj Hram u to doba bio uistinu krasna građevina. I za naše sadašnje pojmove taj je Hram bio uistinu veličanstven. A kako je tek veličanstven bio za ono doba kad su mnogi Židovi živjeli u šatorima. A u ovo naše vrijeme mnogi naši suvremenici zadivljeni su postignućima znanosti, tehnike i medicine na mnogim područjima ljudskoga života. Danas većina ljudi živi standard koji prethodne generacije nisu mogle ni sanjati. Čak i prosječni ljudi, a ne samo oni najbogatiji, žive neusporedivo bolji standard nego su još nedavno živjeli kraljevi i carevi.
Nije Isus prekoravao svoje suvremenike zato što se dive ljudskim ljepotama nego ih je upozorio da je to sve ipak vrlo prolazno. Razne prirodne nepogode kao i zloća ljudi sva će ta postignuća i ljepote razoriti. Isus nije protiv toga da ljudi stvaraju ljepši i bolji život nego ih tek upozorava da to nije sve ono radi čega je čovjek stvoren i oko čega se treba truditi. Pa, stvarno, bilo bi to premalo: premalo u odnosu na sve ono što bi čovjek htio.
A najveća čovjekova želja nije samo lagodan život u materijalnom obilju i uživanciji svake vrste. Najveća čovjekova želja za mnoge ljude je nešto mnogo, mnogo više: vječni život. Ljudsko iskustvo od Adama i Eve pa sve do naših dana pokazuje nam da na zemlji nema vječnoga života. Pa kako to da je usprkos tako dugog ljudskog iskustva o neminovnoj smrti u njima ipak ostala čežnja za vječnim životom? Za usporedbu nam se valja sjetiti kako su u prošlim vremenima neki ljudi htjeli letjeti samo snagom svojih mišića. I onda su shvatili da je to nemoguće – i više nitko to ne pokušava. A od želje za vječnim životom nikako da odustanu! A valjda zato što potječemo od Boga koji je vječan. Pa kao što su djeca slična svojim roditeljima i duhovno i tjelesno, tako smo i mi ljudi slični svome Stvoritelju. Istina je kako je ljudski život za mnoge ljude znatno produžen ako se usporedi s duljinom života ljudi pred samo pedesetak godina. Idemo li u usporedbi još dalje… to produženje života je još i veće.
Zato nas uskrsli Isus poziva da jednom u tjednu, svake nedjelje, zakratko zastanemo od posla i briga, okupimo se oko njega, i nastojimo promisliti: tko smo, čiji smo i kamo idemo? Na svakoj sv. misi slušamo nešto od onoga što je Isus ljudima govorio, čemu ih je učio. I onda čudesima potvrdio da imamo razloga vjerovati mu. Najjači razlog vjere i nade jest njegovo uskrsnuće koje je temelj i najava ljudskih uskrsnuća. Jer, evo, uskoro ćemo promijeniti kalendar, jedna je godina završila… i u što smo je upotrijebili? Jesu li zbog nas, zbog mene i tebe, naši bližnji bili sretniji i zadovoljniji, je li i naš mali svijet po nama i zbog nas postao bolji. Tužno je i porazno ako je postao gori.
Zato ne zaboravimo: nedjeljom se s uskrslim Kristom družiti i čuti za što smo stvoreni. I onda zamoliti pomoć od Boga i ljudi da to i postignemo.
