Neizmjerni Bog neizmjerno nas ljubi

PRESVETO TROJSTVO

(A-2020)

Nedjeljom silaska Duha Svetoga proslavili smo rođendan Crkve: zajednice vjernika kojoj i mi pripadamo. Toga dana obasjani i ojačani silom Duha Svetoga apostoli su odvažno navijestili uskrslog Krista. I već toga prvoga dana nastala je velika zajednica Isusovih vjernika od oko 3.000 ljudi – kako nas izvješćuju Djela apostolska. Ove nedjelje mi kršćani slavimo Presveto Trojstvo kada častimo Božju veličinu: jednoga Boga u tri božanske osobe. I nama je potrebno nadahnuće i jakost Duha Svetoga da bismo uopće i mogli vjerom prihvatiti jednoga Boga u tri božanske osobe. Snagom svoga uma to ne možemo razumjeti, snagom naše vjere to možemo prihvatiti.

Vjerujem da je nekima od vas poznata ona priča kako je sv. Augustin, poznati svetac i veliki teolog – za teologa bismo najjednostavnije mogli reći da je to ‘znalac o Bogu‘ – uporno želio spoznati tajnu Presvetog Trojstva. I dok je jednom u tom i takvom dubokom razmišljanju šetao obalom mora naišao je na jednoga dječačića kako morskom školjkom zahvaća vodu iz mora i prenosi je u malu rupu u pijesku na obali. Svetac ga je neko vrijeme gledao, a onda ga je upitao ‘što to čini‘? Dječačić je odgovorio da želi ovo more prenijeti u tu rupu u pijesku. Sveti Augustin se nije tome pretjerano začudio, jer bio je to ipak mali dječak, pa mu je dobrohotno rekao da je to nemoguće. Jednostavno je nemoguće tako veliko more prenijeti u tako malu jamicu, i to još u jamicu u pijesku. I onda je čuo posve neočekivani odgovor toga dječačića: „Prije ću ja ovo more prenijeti u ovu jamicu nego ćeš ti spoznati tajnu Presvetog Trojstva.“

Veliki svetac i teolog u tom je odgovoru prepoznao Božju poruku za sebe: da nikad neće moći do kraja spoznati Boga. I više nije razmišljao o tome kako je to moguće nego je to vjerom prihvatio i počeo je razmišljati o tome kakvu nam je poruku želio prenijeti Isus kad nam je otkrio tu Božju veličinu, tu stvarnost jednoga Boga u tri božanske osobe. Bio je Isus preveliki prijatelj ljudi da bi ih tom porukom htio zagnjaviti, još manje da bi se htio narugati ograničenim sposobnostima ljudskoga shvaćanja. Kao veliki, najveći prijatelj ljudi Isus je valjda jednostavno htio da shvatimo kako smo mi ljudi ljubimci Božji. Pa i među nama ljudima je nešto sličnoga kad o svojim najboljim prijateljima znamo neke stvarnosti kojima se divimo, ili možda samo čudimo, i baš zato s njima radosno prijateljujemo. Vrlo vjerojatno su i mnogi ljudi prije sv. Augustina, a valjda još i veći broj ljudi poslije njega, pokušavali svojim umom dokučiti tu tajnu. I što se s njima zbilo? Neki su nakon dugog razmišljanja odbacili opstojnost trojstvenog Boga kao jednostavno nemoguću stvarnost, a neki su trojstvenog Boga isto tako jednostavno vjerom  prihvatili. Onako kako je to učinio i sv. Augustin. Ni za kršćane našega vremena nije nikakva drukčija stvarnost.

Ovdje je dobro prisjetiti se kako je sv. Ivan, jedan od četiri evanđelista i najmlađi Isusov učenik, napisao u svom evanđelju jednostavnu definiciju Boga: ‘Bog je ljubav‘. E, sad, ljubavlju se mnogo toga u ljudskom životu naziva. Pa čak i ono što nije ljubav nego strast i požuda. Pa i zaljubljenost nije ljubav nego jedna lijepa stvarnost u životu ljudi koja tek treba prerasti u ljubav. Ne tako rijetko to ne uspijeva. S pravom su sretni oni koji su to u svom životu ostvarili. A Isus je rekao da nema veće ljubavi od ove: dati život za prijatelje. I to što je riječima rekao Isus i djelima potvrdio tako da je za svog zemaljskog života ‘prošao zemljom čineći dobro‘. Vrhunac ljubavi zbio se u davanju života na križu. I ta najveća ljubav je beskrajno nagrađena – uskrsnućem.

Sve tamo od raja zemaljskog ljudi imaju problem u svom odnosu prema Bogu. Biblija bilježi da su već prvi ljudi, simbolično nazvani Adam i Eva, podlegli đavlovoj napasti da prekrše Božju zapovijed kako bi postali ‘jednaki Bogu‘. I kad su to učinili, kad su prekršili jedinu Božju zapovijed, ne samo da nisu postali jednaki Bogu nego su otkrili da su goli. Ne toliko goli u tjelesnom smislu nego goli u svom postojanju: bez Boga ih je strah živjeti i oni se nastoje skriti. Oni koji malo bolje poznaju Bibliju lako će se sjetiti kako je Biblija puna raznih događaja u kojima je vidljivo ljudsko prihvaćanje ili odbijanje Boga. Rijetko kad su ljudi neutralni prema Bogu: ili ga priznaju ili ga odbijaju. Ni danas u tom pogledu nije ništa drukčije.

Danas smo u 1. misnom čitanju slušali Mojsijevu molitvu: najprije da oprosti grijehe ljudima, a zatim da ih blagoslovom prati. Pritom Mojsije i samog sebe uključuje u grešni narod i moli: oproštenje za sve i blagoslov za sve. Dakle, Mojsije u Bogu gleda prijatelja i suradnika ljudi na njihovom životnom putovanju. I sad u mislima preskočimo mnoga stoljeća, pa i tisućljeća, i prebacimo se u Isusovo vrijeme. Isus je u jedinoj molitvi koju je naučio ljude, rekao da se Bogu obraćaju u množini: Oče naš! Nije nas Isus naučio da svatko za sebe moli ‘Oče moj‘ nego i onda kad svatko sam moli neka se ipak obraća Bogu za sve!

I kad smo već u duhu u Isusovom vremenu onda čujmo Isusovu poduku Nikodemu izrečenu u današnjem evanđelju. Isus nadopunjuje Mojsijevu vjeru u dobroga Boga pa kaže da je Bog tako dobar da je ‘poslao Sina u svijet ne da svijet osudi nego da se svijet spasi po njemu‘. Mi smo po krštenju uključeni među Isusove ljude koji su pozvani živjeti Isusove vrijednosti kako bi postigli i sretnu vječnost u društvu uskrslog Isusa. I da svu vječnost slavimo veličanstvo Božjeg Trojstva.