Obitelj je tamo gdje se živi za drugog
SVETA OBITELJ
(A-2019)
Svake godine prva nedjelja nakon Božića slavi se kao Nedjelja svete Obitelji. Razlog nam je lako dokučiti: i Bog je po Isusovom rođenju ušao u jednu ljudsku obitelj. Budući da je majka Marija bila bez ikakvog grijeha, a i Josip nam je predstavljen u Svetom pismu kao pravednik, a svu tu dobrotu Marije i Josipa dopunio je Bogočovjek Isus – zato tu obitelj jednostavno zovemo Sveta Obitelj. A kakva bi drukčija i mogla biti ta obitelj kad ju čine tako posebne osobe: Isus, Marija i Josip.
I baš kad pomislimo kako je toj svetoj obitelji bilo sve lijepo i bajno u životu prene nas događaj iz današnjeg evanđelja: svi oni moraju bježati u tuđinu da spase život tek rođenom djetetu. I danas nije lako odlaziti u tuđinu ni odraslim ljudima, a još je teže ako imaju malu djecu… a onda, u doba Sv. Obitelji, to je doista bila prava pustolovina – put u nepoznato. Ovdje je dobro podsjetiti se ukratko kako je taj isti Josip još nedavno namjeravao otpustiti Mariju, a sada joj pomaže da spasi dijete Isusa. Otpustiti Mariju htio je po svojoj ljudskoj mudrosti, a spasiti život Isusu poduzeo je po anđelovu naputku, po Božjoj mudrosti.
Josip je kao glava Svete Obitelji doživio ljudsku negostoljubivost u Betlehemu, vrlo brzo i zlobu kralja Heroda, zatim gorku tuđinu u Egiptu i onda žuljeviti posao u Nazaretu. U svemu tome on je ostao vjeran Božjoj poruci i pouci. Sasvim sigurno nije nikako znao što ga sve čeka u životu zato što je prihvatio ulogu koju mu je Bog namijenio, nije znao ali je u svom životu s Bogom itekako računao. Osluškivao je u dubini svoje duše Božja nadahnuća, Biblija za to koristi izraz ‘u snu’, i onda se hrabro i odlučno u to uključio – što košta da košta.
Današnji potrošački i uživalački mentalitet ruši zajedništvo među ljudima, pa i u obiteljima. Osobito su stvarne prijateljske veze među ljudima zamijenjene, zapravo pokidane, tzv. virtualnim vezama putem interneta. S jedne strane čovjeku izgleda da je uvijek s nekim u vezi, a s druge strane je zapravo zatvoren sam u svojoj sobi: satima, danima, tjednima. Zbog mogućnosti trenutnog pristupa vijestima, zabavi, a često puta i neprestanom traženju nečeg zanimljivog, propušta se stvarni život. Tako sve više nestaje strpljivosti, požrtvovnosti i razumijevanja među ljudima. Za obiteljsko zajedništvo treba biti zreo u ljubavi. A zrele ljubavi je sve manje. Tako da se mnogi izgube u zlom svijetu bez ljubavi tražeći ljubav. Onu pravu ljubav koja se ‘ne trži niti ne kupuje‘ kako to govori i tvrdi jedna naša kajkavska pjesma – očito nastala na životnom iskustvu mnogih generacija.
Razborita ljubav odgaja za slobodu i samostalnost. Kako je samo starozavjetni mudrac Sirah, očito po Božjem nadahnuću, opisao skladan život u obitelji. Poslušajmo još jednom: „Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina. Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.“
Na takav život međusobnog poštivanja i opraštanja zove u današnjoj Poslanici Kološanima i apostol Pavao sve kršćane. Dobro je zamijetiti da apostol Pavao uopće ne misli da kršćani žive bez ikakvih razmirica i nesporazuma, bez nepravdi i bez svađa. To bi značilo da kršćani nisu ljudi različitih karaktera i sposobnosti, različitih mišljenja i rješenja … ne kršćani to sve imaju, kršćani to sve čine – u većoj ili manjoj mjeri – ali su pozvani ‘opraštati si‘. Ne tjerati svoju pravicu, ne čekati da ‘onaj drugi prvi počne‘ mirenje i opraštanje… svatko to treba početi sam od sebe. Važno je početi od sebe mijenjati svijet i životne prilike na bolje.
Čuli smo apostola Pavla kako iznosi neke konkretne prilike obiteljskog života, pa tako poziva žene da se pokoravaju svojim muževima, a muževe poziva da ljube svoje žene. Kako god se danas žene naroguše na takve riječi apostola Pavla ipak bi trebale zamijetiti da je apostol Pavao muževima dao teži zadatak: oni trebaju ljubiti svoje žene. Ma valjda je lakše pokoravati se, makar i onako preko volje, malo na silu… ali ljubiti se ne može na silu. Sjetimo se opet riječi one pjesme ‘ljubav se ne trži niti ne kupuje‘. Očito je teže nekoga ljubiti takvog kakav on ili ona jest negoli se nekome pokoravati. Možda samo do prve prilike kad to više ne bude trebalo činiti. Tu bi valjda mnogi mogli iznijeti neke primjere iz vlastitog života ili pak iz života nekoga od poznatih.
Sveta Obitelj je očito ozbiljno računala s Bogom: jedan od pokazatelja je i njihovo hodočašće u Hram u Jeruzalemu zajedno s 12 godišnjim dječakom Isusom. U toj životnoj dobi svaki je mladi Židov bio obvezan hodočastiti u Hram u Jeruzalemu. Nisu mu rekli ‘ti budi doma da se ne mučiš‘ nego su ga poveli sa sobom. I tako je Isus kao čovjek učio prihvaćati neke obveze. Tako je onda bio spreman u zreloj životnoj dobi prihvatiti i svoju službu i dovršiti je unatoč svih teškoća, koje nipošto nisu bile male. Znamo da je to prvo hodočašće s Isusom za Mariju i Josipa bilo, modernim jezikom rečeno, poprilično ‘stresno‘. Jer Isus je tri dana bio sam u velikom i nepoznatom gradu Jeruzalemu.
Negdje sam pročitao i ovu priču: u davna vremena neki je vojskovođa opsjedao grad čiji su se stanovnici uporno branili. Onda im je vojskovođa dao neobičan prijedlog: sve žene mogu povesti svoju djecu i još mogu ponijeti na sebi onoliko tereta koliko mogu nositi. Stanovnici opkoljenoga grada su pristali na te uvjete. I za neko vrijeme iz grada su počele izlaziti žene koje su za ruke vodile svoju djecu, a na sebi su nosile neobičan teret: svaka je žena nosila svoga muža. I tako su spasile cijele svoje obitelji. Što su ljudi našega vremena spremni poduzeti da spase svoje obitelji?
