Od Boga smo potekli da s Bogom vječno budemo

NEDJELJA KRISTA KRALJA

(A-2014)

Poprilično nemoderno zvuči naslov današnje nedjelje, posljednje nedjelje u crkvenoj liturgijskoj godini: ‘Nedjelja Krista Kralja svega stvorenja‘. Danas je kraljeva tako malo da na prste jedne ruke možemo nabrojati one kraljeve kojih se lako sjetimo… a prsti obiju ruka su dovoljni da se izbroje svi današnji kraljevi svijeta. Već dugo vremena u najvećem broju država kraljeve su zamijenili ‘predsjednici’.

U čemu je bitna i najjednostavnija razlika između kralja i predsjednika? Predsjednika se bira, kraljem se postaje po rođenju. Bez daljnjega i kralj i predsjednik može biti dobar ili loš. Krist nije ‘predsjednik svih ljudi‘ jer ga svi ljudi jednostavno za to nisu izabrali. Ali kralj svih stvorenja pak Krist može biti jer je na tu službu postavljen svojim rođenjem na način čovjeka: jednog od Božjih stvorenja.

Često se u Starom zavjetu voditelji naroda nazivaju njegovim pastirima, a ljudi ovcama. I nisu to smatrali uvredom jer su ih prakse znali: s dobrim pastirima i ovcama je dobro. A ne samo pastirom i voditeljem nego i vlasnikom naroda Izraelci su smatrali samoga Boga. A kako su u tim dalekim vremenima vlasnici zemlje, i ljudi koji na toj zemlji žive, bili njihovi kraljevi, to su Izraelci smatrali samoga Boga svojim kraljem. Zato izraelski narod dugo vremena nije imao kralja – jer je samo Boga smatrao svojim kraljem. Zato se je prorok Samuel usprotivio izraelskim starješinama kad su došli k njemu sa zahtjevom da im postavi kralja. A svoj zahtjev pravdali su vrlo jednostavno željom da budu jednaki okolnim narodima. I bili su jednaki: imali su kraljeve kao i drugi narodi: dobre i loše.

Isus Krist se u Novom zavjetu nekoliko puta naziva kraljem. Ipak, Isus je posebni kralj, posve drukčiji od zemaljskih kraljeva. Najjači pokazatelj te drukčijosti je u tome da je on za svoje podanike umro, a nije tražio da njegovi podanici umru za njega! U evanđelju smo čuli da se poštivanje Krista Kralja pokazuje kroz poštivanje čovjeka, i to ponajviše čovjeka u nevolji. U svojoj prispodobi Isus je naveo neke konkretne primjere pomaganja ili nepomaganja ljudima u potrebi. S jedne strane je to tako lako, a s druge strane je to i tako teško. Ali je sudbonosno jer ima utjecaj, pokazuju se posljedice na duge staze: čak za vječnost.

Važno je čuti da ni oni ljudi koji su pomagali potrebnima, kao i oni koji im nisu pomagali, uopće nisu mislili da to čine ili ne čine Isusu. Znakovito je kako ovdje Isus uopće nema razumijevanja za one ljude koji nisu imali ni oka, ni srca, ni ruke za pomoći potrebnima… pa govori da će ti ljudi ‘otići u muku vječnu’, a toliko puta je pokazao velikodušnost u praštanju grešnicima. Tako nas Isus poziva da ne smijemo nezainteresirani prolaziti ovim svijetom i možda sami sebe opravdavati mišlju da mi nismo krivi za lošu situaciju tih ljudi. Ako i nismo krivi za lošu situaciju, a to jesmo krivi ako u toj lošoj situaciji nismo pomogli! (Nismo krivi ako je Sabor donio zakon da trgovci nedjeljom rade… ali jesmo krivi, naš je grijeh, ako svojim odlaskom u trgovinu podržavamo te krive zakone!)

Mnogi kršćani ispovijedaju grijeh ‘rastresenosti u molitvi‘. Da to nije baš tako ‘opasan grijeh’ vidi se po tome što je sam Isus opravdao apostole kad su u Getsemanskom vrtu zaspali, a on im je rekao da bdiju i mole. Opravdao ih je tada riječima: ‘duh je voljan, no tijelo je slabo‘. Slobodno se i dalje trudimo da ne budemo rastreseni u molitvi, ali što je s rastresenošću na ulici, u bolnici, u kući… kad ne primjećujemo čovjeka koji nas treba? Sud koji se vodi na kraju života pokazuje da se sve odvija ovdje i sada dok živimo na zemlji svoju svakodnevicu.

Slikovito rečeno ‘razlučivanje ovci od jaraca‘ nije neki posebni sud nego razdvajanje ljudi onako kako su se za života opredijelili. Najjednostavnije rečeno: Bog na kraju samo konstatira činjenično stanje. Mi se ljudi sami opredjeljujemo da li ćemo u ‘život vječni‘ ili u ‘muku vječnu‘. A onda Bog prihvaća naš izbor. Oni koji izaberu vječnost u zajedništvu s Bogom jesu ‘blagoslovljeni‘, a oni koji izaberu vječnost bez zajedništva s Bogom jesu ‘prokleti‘.

Zanimljivo je primijetiti Isusove riječi da je ‘vječnost u nebeskom kraljevstvu pripravljena za ljude od postanka svijeta‘. Dakle smo mi ljudi stvoreni da budemo u vječnom zajedništvu s Bogom, svojim Stvoriteljem. A ‘pakao je pripravljen đavlu i anđelima njegovim‘, veli Isus. Nije pakao pripravljen za ljude. U tome i jest sva tragedija pakla: čovjek si odabere ono za što nije stvoren pa tako cijeli njegov život postane vječiti promašaj.

Dok smo na ovom svijetu možemo činiti izbor: svakoga dana i svakoga trenutka odabiremo. Dok smo živi možemo i mijenjati svoj izbor. Zbog velike Božje ljubavi prema ljudima dobar izbor je moguće napraviti i u posljednjim trenucima zemaljskog života: i tada se čovjek može pokajati za grijehe i dobiti oproštenje. Obraćeni razbojnik na križu pokazuje da je to moguće doslovce u zadnjim minutama života… neobraćeni razbojnik pak pokazuje da je i te zadnje minute moguće ‘profućkati‘.

Ne trebamo i ne smijemo očekivati da u budućnosti u izvanrednim događajima i prilikama činimo velika dobra djela, nego moramo ovdje i sada dobro činiti – kao što Bog neprestano ljudima dobro čini. Tako ćemo i mi biti slični Isusu koji je ‘prošao zemljom čineći dobro‘. I ući ćemo u ‘kraljevstvo pripravljeno za nas od postanka svijeta’.