Opraštajmo da nam bude oprošteno
24. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2020)
Kakvo osvježenje i kakvu bi radost svijetom pronijelo evanđelje kad bismo ga mi ljudi živjeli! Nestalo bi grubosti, uskogrudnosti, zavisti i sitničavosti. Da bi doista tako bilo dovoljno je ukratko se podsjetiti na evanđelje prošle nedjelje i osluhnuti poruku evanđelja današnje nedjelje.
Prošle nedjelje Isus nas je pozvao na potrebu obzirnog opominjanja naših bližnjih kad čine nešto pogrešno. Tako Isus nije rekao ‘brini se samo za sebe i nije te briga za druge‘ nego da smo odgovorni jedni za druge. Loše je za sve ako nam postane svejedno: kako netko živi. Ako je roditeljima svejedno kako žive djeca i ako je djeci svejedno kako žive roditelji. Ako je učiteljima svejedno kako uče učenici, trenerima kako nastupaju igrači, dakako loše je i ako je nama župnicima svejedno kako žive župljani. Neke stvarnosti mogu se prenijeti samo riječima, a mnogo toga je potrebno svjedočiti i životom. Uzor brige je sam Isus koji je sav svoj život na zemlji potrošio za ljude da bi na kraju i taj život dao za ljude. Pobjeda je takvog života uskrsnuće i vječni život.
I današnje evanđelje, na drukčiji način, govori o Božjoj ljubavi za ljude. Isus nam je to izrekao zanimljivom prispodobom o dvojici dužnika. Jedan je dugovao nama nepojmljivu svotu od 10.000 talenata – to bi u našem novcu bilo nekoliko milijardi – drugi je dugovao 100 denara. U to je doba denar bio dnevnica jednog radnika – dakle bi 100 denara bilo približno polugodišnja plaća. Već je na prvi pogled očita ogromna razlika u dugovanju.
Malo nam je teško zamisliti si kako bi uopće neki čovjek mogao zadužiti te milijarde, u što bi ih uopće potrošio. Zato u tom dužniku zapravo trebamo gledati ljude, a u vlasniku duga trebamo prepoznati samoga Boga. Doista smo mi ljudi Bogu sve dužni: i sam život i sve sposobnosti koje smo na dar dobili, pa onda i sve ono što smo tim sposobnostima i svojim zalaganjem kroz život stekli. Tajna je ljudske slobode i Božje veličine i ljubavi što svaki čovjek može taj život, sve sposobnosti i sve životne okolnosti odživjeti tako da se trajno upropasti, da mu vječni život bude u trajnom nezadovoljstvu i mržnji prema Bogu i ljudima, pa i prema samom sebi. Da, takav život nazivamo jednostavno: pakao.
Onaj mali dužnik od 100 denara – to smo mi ljudi jedni prema drugima. Prvo smo dužnici našim roditeljima koji su nam podarili život. Ne samo što su nas rodili nego što su nas ‘na noge postavili‘, drugim riječima što su nas za samostalan život osposobili. Nakon tog početnog duga prema roditeljima slijede mnogi dugovi prema bližnjima s kojima smo rasli, s kojima živimo svoju svakodnevicu. Valjda nije potrebno naglašavati kako smo mi svi ljudi posve jedinstveni i nema niti jednog čovjeka koji bi bio nečija ‘kopija‘. I po tome se vidi Božja veličina da se Bog ne mora ponavljati u stvaranju sve novih i novih ljudi, u milijardama pojedinaca, unikata.
I baš to što smo svi mi neponovljivi unikati poziv je da se međusobno upotpunjujemo. I sigurno bismo u tome uspijevali da nismo svi mi ranjeni ‘istočnim grijehom‘ po kojemu se često udaljavamo najprije od Boga, a onda i jedni od drugih – i nerijetko se i teško sukobljavamo. Prvi sukob dogodio se već u raju zemaljskom kad je Adam predbacio Evi da je ona kriva za njihovo udaljavanje od Boga, a ona je svoju odgovornost prebacila na đavla. I danas je tako: sebe smatramo zaslužnima za uspjehe, a drugi su nam krivi za neuspjehe. Brojni ratovi kroz dugu ljudsku povijest najradikalniji su i najprepoznatljiviji primjeri sukoba među ljudima.
A čuli smo kako je apostol Petar mislio da je jako velikodušan ako ‘do sedam puta oprosti‘. U Starom zavjetu preporuka je bila da se oprosti ‘do tri puta‘. Dakle je Petar više nego udvostručio broj svojih opraštanja. A onda je čuo da je to neusporedivo premalo: jer Isusov odgovor: ‘do sedamdeset puta sedam‘ ustvari znači: ‘uvijek‘. Uvijek trebamo oprostiti jer je to naše opraštanje kao neki ‘podsjetnik‘ Bogu da i on nama uvijek oprosti. I zaista, Bog nama ljudima uvijek oprašta, uvijek kad ga zamolimo. Dakle je opasno i nerazumno ne moliti Boga za oproštenje pa umjesto toga opravdavati svoje grijehe. Onda ne mogu biti oprošteni.
Dakako, sve ovo vrijedi onda kad čovjek računa i s vječnim životom, a ne samo s ovim životom: ‘od kolijevke pa do groba‘. Na to nas podsjeća apostol Pavao koji piše u svojoj Poslanici Rimljanima: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.“
Pa, stvarno, samo sebi živjeti bilo bi premalo: tek do sedamdesete, ili osamdeset i neke… što je već jako dugo, ali beskrajno premalo jer: mi bismo htjeli živjeti vječno! I živjet ćemo vječno. I to svi, baš svi ljudi. Jednom začetim ljudima – tako i pobačenima – Bog daruje vječnost. Baš svi ljudi će živjeti vječno. No ta vječnost neće svima biti jednaka. Bit će vječna radost za one koji opraštaju svojim bližnjima pa će i njima Bog oprostiti, a vječna muka onima koji nisu htjeli oprostiti pa njima ni Bog neće oprostiti. Ovih smo dana svjedoci kako veliki broj ljudi sluša praktički besprigovorno preporuke Stožera za obranu od korone virusa… zar da onda Božje preporuke zanemarimo? S korona virusom se možemo zaraziti, vjerojatno ne i oboljeti, a još je manja vjerojatnost od te bolesti i umrijeti… pa kako onda Božje preporuke ne posluhnuti – i tako si i vječnost upropastiti. Dakle, opraštajmo da bi i nama bilo oprošteno. To ćemo lakše činiti ako ćemo se više s Bogom družiti. Jer, ‘s kim si, takav si‘ – kaže i narodna poslovica utemeljena na životnoj praksi mnogih ljudi.
Zato, budimo Božji i tu, dok ovim svijetom hodimo, i u vječnosti.
