Ostvarujmo i malo dobra da svijet bude ljepši

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Proslavili smo Božji ulazak u svijet ljudi rođenjem malog djeteta u Betlehemu. Tako je Bog postao i Čovjek, jednostavno: Bogočovjek. Taj događaj smo proslavili blagdanom Božića i blagdanom Bogojavljenja koji nose istu poruku izrečenu na dva načina. Božić nosi naglasak objave ulaska Bogočovjeka pripadnicima židovskog izabranog naroda, kojega predstavljaju pastiri s betlehemskih poljana; a blagdan Bogojavljenja nosi poruku Božjeg ulaska u svijet svim ljudima, koje predstavljaju Mudraci s Istoka. Dakle su svi ljudi svijeta adresati te Božje objave – ona je namijenjena: svim ljudima, svih vremena, i svih prostora. Mi smo generacija ljudi do kojih stiže ta objava u 21. stoljeću od tog čudesnog i za ljude nevjerojatno, nezamislivo važnog i vrijednog događaja. Prošle nedjelje proslavili smo i krštenje tog Bogočovjeka nakon kojeg je on počeo javno djelovati među ljudima: počeo je obznanjivati im radosnu vijest – evanđelje: da Bog ljude voli, da Bog ljude neizmjerno ljubi.

Nakon svih ovih i ovakvih slavlja sada se nastavlja ‘obično vrijeme‘: s poslovima, ljepotama i teškoćama koje svatko od nas ima. Kako nam god sva ova slavlja bila lijepa i draga, ipak su se već mnogi zaželjeli ‘običnog vremena‘, jer slavlja nas istroše: i tjelesno, i duhovno, i novčano. Sva ova slavlja koja su za nama trebala su nam biti nadahnuće i jakost da taj obični, svakodnevni život možemo živjeti kao ljudi… kao Božji stvorovi velikog dostojanstva i velikih ciljeva. Svaki je čovjek obdaren svojim sposobnostima, možda i nekim sasvim posebnima: da u svojim životnim prilikama učini svijet boljim a život ljepšim. I tko ne upotrijebi te svoje sposobnosti, griješi propustom. Tko pak te svoje sposobnosti koristi, nekad u većoj a nekad i u manjoj mjeri, Božji je suradnik na uljepšavanju i dovršavanju ovoga svijeta… svijeta koji ima svoj smisao i budućnost u preobraženoj, uskrsloj vječnosti.

Pa mi sada već znamo da je taj Isus čije smo rođenje   nedavno proslavljali, živio za ljude: govorio im je i svjedočio  o Božjoj ljubavi, svjedočio dotle da nije odstupio od tog svjedočenja ni u trpljenju i nasilnoj smrti… da bi onda u konačnici uskrsnućem  potvrdio taj i takav način života kao izvanredno vrijedan i  smislen. Makar ne i lagan.

Kako smo sada i na početku jedne nove godine to ne znamo kakva će nam ona biti…, najčešće vrlo slična i onim prethodnim godinama. Za neke će doista biti i posebna godina: iz ovih ili onih razloga… To što se velika većina ljudi ipak nada da će nova godina biti bolja jasno pokazuje neuništiv čovjekov optimizam da je dobro jače od zla, premda često tijekom godine kao da zlo vodi protiv dobra – sportskim rječnikom rečeno. Osobito ako čovjek prati vijesti u novinama, na radiju i televiziji onda lako pomisli da je na svijetu više zla nego dobra. Pa kad bi to bila istina: kad bi stvarno bila istina da je na svijetu više zla nego dobra, svijet bi već davno propao, i ljudi već odavno ne bi bilo. Zato se slobodno može reći da je dobro u puno, puno većoj mjeri nazočno među ljudima… samo nije tako medijski privlačno.

Evo najjednostavnijeg primjera: kad u nekoj obitelji djeca izrastu u dobre i plemenite ljude… to se uglavnom nigdje ne zabilježi – ali kad u nekoj obitelji izraste samo jedan terorist ili ubojica o tome se naveliko piše i pripovijeda. A i ljudska je znatiželja takva da se najprije u novinama čita ‘crna kronika‘, a tek onda nešto drugo. Izuzetak su valjda samo uspjesi u sportu: tu pak se bilježe samo najuspješniji, samo prvaci i pobjednici. Božja mjerila ljudskog uspjeha su drukčija: sjetimo se one Isusove prispodobe o dobivenim talentima – pohvaljen je bio svaki onaj koji je dobivene talente upotrijebio i umnožio. Prekoren i kažnjen je bio samo onaj koji zbog nemara i lijenosti nije ništa činio!

Za Isusa svjedoče samo oni ljudi koje je on promijenio: onako iznutra promijenio pa su postali ‘novi ljudi‘. Za neke ljude ta se promjena dogodi iznenada, brzo i temeljito: apostol Pavao je u tome najpoznatiji primjer, a većina ljudi se tijekom cijeloga života polako mijenja: s usponima i padovima. Sakramenti u kojima se već dva tisućljeća brojni ljudi susreću s uskrslim Isusom prigode su i pozivi na tu promjenu života da čovjek bude sve sposobniji ‘kršćanski živjeti‘. Naravno, ti sakramentalni susreti mogu biti i samo ‘formalni‘, samo onako, samo naizvan, pa se onda ne događa niti nikakva promjena u životu tih ‘sakramentaliziranih‘ ljudi. Takvih ljudi, takvih kršćana koji primaju sakramente ali po njima ne žive, očito nije malo: niti danas niti su manjkali kroz cijelu kršćansku povijest.

Zato kršćanska vjera polako i pomalo mijenja svijet na bolje. Pritom je svatko od nas zadužen, pa onda i odgovoran, za svoj ‘mali svijet‘: u kući, na poslu, u školi, u svom mjestu življenja. Pa neka nam česti, po mogućnosti redoviti, sakramentalni susreti s uskrslim Isusom na nedjeljnoj sv. misi budu pomoć da taj naš mali svijet i po nama bude bolji i život ljepši.