Po Bogu i prolazno za ljude postaje vječno
21. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Kako li je samo lijepo bilo mnogim ljudima pratiti Isusa dok je obilazio gradove i sela Palestine: pričao je zanimljivo, zaista zanimljivo. Zabilježeno je u evanđelju kako su jednom prilikom hramski stražari bili poslani da uhvate i dovedu Isusa, pa kada to nisu učinili, rekli su zašto ga nisu doveli: „Nikada nitko nije ovako govorio!“ Ali nije Isus samo jako zanimljivo pričao. Uz zanimljivi govor nerijetko su se dogodila i prava pravcata čudesa: ozdravljali bi uistinu teški bolesnici. A kako tada nije bilo ni novina, ni televizije, ni Interneta… to je Isus bio prava atrakcija, istinska zanimljivost. I ljudi koji su za njega na razne načine čuli… hrlili su k njemu.
Današnje evanđelje nam pripovijeda kako se to raspoloženje brojnih ljudi uz Isusa počelo mijenjati. Isus više nije pričao ‘zanimljivo’ nego ‘tvrdo’. „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ riječi su današnjeg evanđelja koje pokazuju udaljavanje ljudi od Isusa. A ‘tvrda besjeda’ su bile Isusove riječi da je on ‘kruh života’ koji ljudima daje ‘vječni život’. S jedne strane nisu vjerovali da bi Isus to doista mogao dati, a s druge strane kao da su htjeli reći Isusu: ‘Ma pusti ti, Isuse, vječni život. Daj ti nama ovdje i sada zanimljiv i bezbrižan život. Hrani nas… liječi nas… zabavljaj nas. A poslije… ma, pusti poslije… sada i ovdje… to je ono što nas zanima, to je ono što želimo i trebamo‘. A Isus ne popušta nego nastavlja: „Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa.“ Ne govori to Isus tako da ljude još više oneraspoloži, nego jer ne može i ne smije odustati od istine pa niti onda kad to ljudi ne shvaćaju, pa niti onda kad to ljude ne zanima.
Prošlo je više od 2.000 godina kako je Isus zemljom kao čovjek hodio i ljude vječnim vrednotama učio… pa koliko se toga izmijenilo u razmišljanju ljudskog roda? Malo ili nimalo. Sve do naših dana. I ljude našega vremena često puta puno više zanima dobiti i imati ‘sada i ovdje’ negoli ih zanima kamo nas to naše ‘imati sada i ovdje’ vodi. U vječnost ili u ništavilo groba. Mnogi su ljudi jako poduzetni i marljivi u stjecanju materijalnih dobara i za to su nerijetko spremni žrtvovati: i zdravlje i prijateljstvo. Puno su manje poduzetni i marljivi u življenju duhovnih dobara. Jedan mali pokazatelj takvog raspoloženja ljudi našega vremena jest nedjelja. To je jedan dan u tjednu koji bi doista trebao biti posebni, privilegirani dan za svakog čovjeka. Svaka nedjelja, da baš svaka, proslavom Kristova uskrsnuća podsjeća nas da mi ljudi nismo samo kratkotrajni putnici od rođenja do smrti nego da smo putnici za vječnost. Nismo samo lijepo obučene i počešljane životinje nego smo ljubljeni Božji stvorovi koji putuju ovim svijetom u svijet vječnosti. Na tom putovanju ovozemaljskim stazama, kroz radosti i teškoće, pa i neuspjehe – da, da i kroz neuspjehe – pozvani smo ostavljati ‘trag dobra’. Ostavljati trag dobra tamo gdje jesmo i onoliko koliko možemo. Ništa više. A i kad ne uspijemo u tom ostavljanju ‘traga dobra’ možemo dobiti oproštenje za neuspjeh, oproštenje za grijeh, jer, veli nam Isus, Bog je vaš Otac. A otac ljubi djecu: rado im prašta i pomaže oko dobra. I zemaljski očevi su većinom takvi prema svojoj djeci… kako onda ne bi bio dobar i predobar Otac nebeski. Zato je lijepo družiti se nedjeljom na sv. misi s uskrslim Isusom i brojnim prijateljima oko Oca nebeskog. Jer onda znaš da nisi sam.
Za Oca nebeskog već su se opredijelili jasno i glasno starozavjetni vjerni Židovi u vrijeme kralja Jošue – kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. A bili su u velikoj napasti prilagoditi se okolnim narodima među koje su došli živjeti, prilagoditi se u štovanju mnogih božanstava. Mnogi su se još sjećali veličanstvenih čudesa na putovanju kroz pustinju iz egipatskog ropstva u slobodu vlastite domovine. Vjerovali su, znali su po vjeri, da je to bilo tako uspješno, premda jako dugotrajno, putovanje jer ih je na putu sam Bog pratio. Na tom putu se nisu uvijek pokazali vjerni Bogu, više su puta zastranili… no, opet su se vratili. Jer, kome bi jačem i boljem bogu mogli povjerovati i u njega se uzdati.
Baš nekako onako kako su i apostoli po Šimunu Petru odgovorili Isusu: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ Neka to bude i naš odgovor danas na ovoj sv. misi.
