Po Božiću Bog nas je počastio
2. NEDJELJA PO BOŽIĆU
(B-2015)
Dok se čitaju i slušaju misna čitanja na 2. nedjelju po Božiću nemoguće je ne čuti ljudsku zadivljenost onim što se je po Božiću, po Božjem silasku među ljude, za ljude dogodilo. Tako pisac Knjige Sirahove piše o Mudrosti, mudrosti koja ‘se sama slavi i u Bogu se časti i sred puka svog se hvali’. Ta Mudrost ustvari je sam Bog koji je na nevjerojatan način riješio čovjekovu netrpeljivost prema Bogu koja se pojavila praktički odmah nakon čovjekova stvaranja. Poznato nam je kako su ljudi u samim počecima poželjeli da ‘budu kao Bog‘ a ne da budu ‘draga Božja stvorenja‘. Božje rješenje je ‘rješenje ljubavi‘. Ljubav se ne srdi, ljubav ne uzvraća istom mjerom. Ljubav ne može podnijeti da se voljeni udaljuju a da se ne ide za njima tako dugo dok ne osjete toplinu ‘ljubavi koja traži‘.
Blagdan Božića je čudesna proslava te Božje ljubavi. Nezainteresirani stanovnici Jeruzalema su predstavnici svih onih ljudi koji i dalje ustraju u svojoj nezainteresiranosti za Boga makar su o njemu poprilično toga čuli, ali im se ne uklapa u životni ritam i planove koje imaju. Betlehemski pastiri pak su predstavnici svih onih ljudi koji zamjećuju Božju ljubav, koji se toj ljubavi vesele i nastoje uzvratiti darovima koje imaju.
Osobito uzvišeno djeluje današnje evanđelje apostola Ivana, tog ‘ljubljenog Isusovog učenika‘. Da bi se to evanđelje moglo što bolje razumjeti, i čitatelji i slušatelji također moraju nastojati svoju dušu, svoje ‘uši srca‘, uzdići iz obične svakodnevice u višu sferu čovjekovih spoznaja. Bez toga pokušaja uzdignuća svoga srca u višu sferu, evanđelje djeluje nedokučivo, gotovo kao neka ‘igra riječi’. Nešto samo približno slično moglo bi nam se dogoditi kad bismo čitali nečije ‘ljubavno pismo‘ čiji bi nas izričaji ljubavi i divljenja ljubljenoj osobi malko nasmijavali, malko čudili, i uglavnom bi nam se činili pomalo ‘djetinji‘. Da, ljubav tako često zvuči djetinje… valjda zato što su djeca iskreno ljubljena i što djeca iskreno ljube.
Već je apostol Ivan primijetio da ta ponovno iskazana Božja ljubav prema čovjeku nije kod svih ljudi naišla na iskreni odaziv kad piše ‘k svojima dođe i njegovi ga ne primiše‘. Znamo da i nas u našem življenju najviše pogodi i ražalosti kad nas odbiju, kad nas napuste i razočaraju naši najbliži… oni od kojih to nikako ne bismo očekivali. To što neki ljudi odbijaju Boga ipak ne škodi onim ljudima koji ga prihvaćaju. Zato sv. Ivan piše: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ A djeca imaju tu radost, taj privilegij da postaju baštinici svojih roditelja: da naslijede ono što je pripadalo njihovim roditeljima. Tako i ljudi koji prihvate Boga dobivaju ono Božje, ono najviše Božje: vječni život u nebu.
Tu istu poruku drugim riječima i drugim mislima iznosi nam i apostol Pavao u Poslanici Efežanima, čiji smo kratki odlomak slušali kao 2. misno čitanje. Piše apostol Pavao „da je nas ljude Bog sebi izabrao prije postanka svijeta… izabrao nas je za posinstvo, za sebe… na hvalu slave svoje milosti…“ I opet nam se duša mora malko izdignuti iz obične svakodnevice da bismo pravilno čuli i razumjeli ove riječi. Jednostavno rečeno: Bog je ljude od samih početaka stvorio da budu njegovi… njegovi dok žive na ovome svijetu… njegovi u svijetu vječnosti. Izvan tog i takvog Božjeg plana ljudi nisu sretni nego za srećom tragaju. To traganje za srećom za ljude je često i lutanje, lutanje zato jer je na krivom mjestu traže. Kao kad čovjek krivim puteljcima i stazama nastoji izaći iz šume i to mu nikako ne uspijeva jer krivim puteljcima i stazama ide. Moglo bi se te krive staze i puteljke i asfaltirati, pa možda komotnije i brže putovati, ali to ipak i dalje ostaju krivi puteljci i krive staze i do cilja se ne može stići.
Tako si i čovjek u životu nalazi svoja rješenja mimo Božjih planova s čovjekom… i makar ta rješenja budu za oči i uši lijepa, i za osjećaje poželjna… ono ipak nisu prava rješenja pa duša i dalje pati i luta. I zato nema drugog puta za Božjeg stvora čovjeka nego Bogu se vratiti, Boga za savjet pitati i Boga za jakost življenja moliti. A Božja ljubav prema čovjeku neće moći zatajiti premda neće i sve planove i želje čovjekove ispuniti. Ima jedna pjesma čiji jedan stih glasi ovako: ‘nisam dobio sve što sam od Boga tražio, ali sam dobio sve što sam trebao‘. Ako se i naši životi u novoj godini budu odvijali po našoj suradnji s Bogom, bit će to jedna sretna godina, kakvu ovih dana i sebi i drugima želimo. Pritom i na početku ove nove godine valja reći da su nam osobna molitva i sveti sakramenti, a osobito nedjeljna sv. misa, u tome jedinstvena, i zapravo nezamjenjiva, prilika i šansa. Možemo mi ljudi i drukčije… ali ne možemo bolje.
