Početak nam je kvalitetan i kvalitetna nam se vječnost nudi
1. KORIZMENA NEDJELJA
(A-2017)
Prošle smo srijede – znakovita imena: Pepelnica – započeli ovogodišnju korizmu, to posebno i privilegirano vrijeme pripreme za proslavu Kristova uskrsnuća, a koje je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. Toga dana mnogi kršćani pristupaju obredu pepeljenja koji nas podsjeća na prolaznost ljudskoga života: ne zato da nas uplaši kako ćemo jednom umrijeti nego zato da nas podsjeti i pozove da živimo tako kako bi nam ta smrt bila manje strašna i manje stresna. A tome pomaže život po vjeri po kojoj znamo da je smrt trenutak prelaska u vječnost, a nije nestanak u ništavilu. Naša manjkava i nedostatna vjera čini nam taj prelazak žalosnim i zastrašujućim. Zato je važno svake se korizme podsjetiti kako to vrijeme završava Uskrsom, dakle nečim radosnim i obećavajućim, toliko različitim od grobne jame u koje se tijelo polaže. Tako i sav ljudski život ima obećavajuću budućnost po uskrsnuću i vječnom životu.
Već nas je današnje 1. misno čitanje iz Knjige Postanka podsjetilo da mi ljudi imamo dobar, kvalitetan početak: Bog nas je stvorio. Nismo slučajni proizvod prirodnih sila. Lako nam se sjetiti da i mi u svom svakodnevnom životu kad nešto kupujemo gledamo čiji je to proizvod pa onda prema proizvođaču ocjenjujemo i očekujemo i kvalitetu. I najčešće to bude tako. Ako su dijelovi nekog stroja ili aparata kvalitetni i ako su s pažnjom ugrađeni, onda je i cijeli proizvod kvalitetan.
Stvarajući čovjeka – kako smo to čuli iz Knjige Postanka – Bog je upotrijebio dva dijela: ‘prah zemaljski‘ i ‘dah života‘. Bilo bi djetinje doslovce shvatiti da je Bog doista načinio čovjeka od ‘praha‘ kakvog znamo iz dnevnog života nego je to zapravo biblijski izraz za materiju od koje je i inače sastavljen ovaj svijet. Po toj materiji mi smo ljudi isti kao i sve ovo što nas okružuje. Taj naš ‘zemaljski dio’ čovjeka je krhak, smrtan i prolazan – nije baš vrhunske kvalitete.
Naša posebnost, naša ‘ljudska specijalnost‘, počinje onda kad nam Bog udahnjuje ‘dah života‘. I nije se to tako dogodilo samo onim ‘prvim ljudima‘ nego se to udahnjivanje ‘daha života‘ zbiva kod svakog ljudskog začeća. I zato svaki čovjek započinje svoj život trenutkom začeća! Zato je onda svaki abortus ubijanje čovjekova tjelesnog života, a božanski ‘dah života’, a to znači duša abortiranog djeteta, odlazi u vječnost! (Ima na internetskoj adresi ‘bitno.net‘ izvrstan kratki crtani film o toj temi pod naslovom: ‘Zašto su došli vlakom‘. Zanimljivo je ali ne i začuđujuće da se taj film nigdje drugdje ne može gledati! Tko pogleda znat će i zašto.)
Naš ‘duhovni dio‘ onaj ‘dah života‘ koji nam je Bog udahnuo u času začeća je trajni, besmrtni dio naše ljudskosti koji po Božjem daru nikada ne umire već se po uskrsnuću ponovno sjedinjuje s preobraženim tijelom.
Da, započeli smo mi ljudi svoje postojanje kao ‘kvalitetni Božji stvorovi‘, čak tako veliki i važni da su ljudi poželjeli biti jednaki samom svom Stvoritelju. I Sotona im je pomogao da se lakše na to odluče. Slikoviti opis takvoga čovjekova suprotstavljanja i otpora Bogu slušali smo u 1. misnom čitanju iz Knjige Postanka. Završetak te čovjekove pobune protiv Boga neslavno je završio: nisu završili kao ‘jednaki Bogu‘ nego kao ‘goli‘. I ne samo tjelesno goli – to su lako riješili pregačama od smokova lišća, nego ‘goli u svom postojanju‘ koje završava smrću. Bilo je to iskušenje u kojemu je čovjek pao na ispitu vjernosti svome Stvoritelju.
U današnjem evanđelju smo čuli kako ni sam Isus kao čovjek nije bio pošteđen te kušnje. On nije bio kušan da pokuša biti jednak Bogu, jer je i sam bio i Bog a ne samo čovjek, nego je bio kušan da se čudesno okoristi time što je Bog: da spektaklom i čudesima zadivi ljude i njima ovlada. Da bi u tome bio uspješniji Sotona mu nudi svoju veliku moć uz lažno predstavljanje da sav svijet već pripada njemu. Bile su to primamljive kušnje za Isusa kao čovjeka, ali je Isus to sve odbio s napomenom da on i kao čovjek služi i da će služiti Bogu. Tako nam je Isus dao primjer da se čovjek može oduprijeti ‘savjetima’ Sotone i da može ostati vjeran Bogu.
Ta dva događaja: s početka ljudske povijesti kad se čovjek odmaknuo od Boga i Isusove kušnje i pobjede po kojoj je ostao čvrsto uz Boga, apostol Pavao spominje u svojoj Poslanici Rimljanima, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje. Apostol Pavao je tu prilično jasan: po jednome čovjeku – onom prvom čovjeku – svi su ljudi baštinili grijeh neposluha prema Bogu, a po Jednome – drugom Čovjeku, Isusu – svi su ljudi u mogućnosti baštiniti vjernost Bogu i dar vječnoga života po uskrsnuću. Zato se mi kršćani nastojimo što češće družiti s Bogom i Čovjekom Isusom, kako bismo bili što uspješniji u odbijanju Sotoninih kušnji i što bolji u prihvaćanju Božjih nadahnuća za svoj svakodnevni život. Ovo korizmeno vrijeme može nam u tome biti od velike pomoći. Isus kao Čovjek nam je pokazao i dokazao da je to moguće.
U raju čovjek nije uspio ostati vjeran Bogu, a sve je imao: pa bio je u raju; a u pustinji gdje gotovo ničega nema Isus je kao ‘novi Čovjek‘ uspio ostati vjeran Bogu. Dakle, nečije materijalno stanje nije samo po sebi ni preporuka ni zapreka za prihvaćanje ili neprihvaćanje Boga. Čovjek u svojoj duši o tome odlučuje, a materijalno stanje mu je ‘pomoćni razlog’.
Po krštenju u čovjeku je obnovljen onaj prvotni Božji naum s čovjekom. Kršćanin po vjeri zna da više nije u vlasti smrti i da je doista u njemu ‘dah života’, koji mu je od Boga udahnut. Kršćanin živi božanskim životom koji je primio od Krista: započelo je krštenjem, nastavak je u vječnosti. Prihvatimo li Boga, prihvatimo li Božji dar – bit će to sretna vječnost.
