Pokazan nam je put za nebo

3. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

‘Riječi lete, pismo ostaje’ stara je latinska izreka koja nam govori o prolaznosti onoga što se rekne u odnosu na ono što se zapiše. I mi na svakoj sv. misi čitamo ono što je zapisano u posebnoj Knjizi koja se jednostavno i zove Biblija, a to znači knjiga. U davna vremena bilo je tako malo knjiga da je praktički jedina knjiga i bila Biblija. U naše vrijeme knjiga baš i nije omiljena među ljudima… većini su draži i prihvatljiviji video uradci. Mi na sv. misi ipak čitamo Knjigu, odnosno pojedine odlomke iz te Knjige – Biblije – a ne gledamo video zapise.

Tako smo najprije čitali odlomak iz Knjige Nehemijine. Ta knjiga spada u starozavjetni dio Biblije. A čuli smo da se je iz te Nehemijine knjige čitalo okupljenom mnoštvu ljudi. Opis čitanja iz te knjige pokazuje da se je to zbivalo na nekom važnom događaju. Onaj koji je čitao nalazio se na povišenom mjestu, a pročitano je bilo tumačeno okupljenim ljudima. Povišeno mjesto je bilo potrebno zato da veći broj ljudi može čuti što se čita, a tumačenje je bilo potrebno jer je knjiga iz koje se čitalo bila napisana prije mnogo godina i trebalo je iz pročitanog prepoznati poruku za svoje vrijeme. Očito su ljudi dobro razumjeli poruku koja ih je tako obuzela i dirnula u srce da su ‘plakali’. A događaj je stvarno bio izuzetan: ljudi su se vratili iz babilonskog ropstva, počeli su obnavljati porušene kuće, a k tome su našli i zagubljenu Knjigu Zakona, starozavjetnu knjigu Biblije.

Ljudi su plakali od radosti jer su čuli da ih Bog nije zaboravio, da i dalje vodi brigu o njima jer im želi sretan život. Da bi sigurnije i radosnije živjeli trebaju posluhnuti Božju poruku i pretvarati je u svakodnevna dobra djela. I na kraju toga sastanka ljudi su bili potaknuti na proslavu, na veselje uz jelo i piće, kad znaju da je Bog s njima pa i nevolje života mogu lakše živjeti. A radosti, pa radosti su još i veće.

A onda smo čuli kako je i apostol Luka počeo pisati knjigu svom prijatelju – vrlom Teofilu. I on je htio oteti zaboravu ono što se dogodilo dok je Isus zemljom hodio. Luka piše da su već mnogi prije njega podosta toga zapisali, pa je on odlučio zapisati ‘sve po redu’. Očito su neki drugi zapisali samo pojedine zgode iz Isusova života. Zato je Luka sve pomno ispitao i onda je o tome napisao. Zanimljivo je i važno zapaziti da Luka ništa ne piše o Isusovom rođenju niti o Isusovom mladenačkom životu u Nazaretu.

Luka počinje pisati o Isusu kad se u ‘snazi Duha vratio u Galileju’. Očito je to bilo nakon krštenja na rijeci Jordan kad je i ‘glas s neba’ potvrdio da je Isus od Boga ljubljeni. Premda tada nije bilo nama sada poznatih medija: radija, televizije, novina i interneta Luka piše: „… glas o njemu puče po svoj okolici.“ Dakle, sve se brzo razglasilo. Luka ništa ne piše što je Isus govorio niti kakva je čudesa činio… samo piše da je Isus bio ‘slavljen od sviju’. Očito se zbivalo nešto veliko i značajno za ljude onih krajeva.

A onda je Isus došao u svoj Nazaret, ‘gdje bijaše othranjen’. I kao vjerni i pobožni Židov u dan subotnji Isus je ušao u sinagogu. To možemo usporediti s našim dolaskom nedjeljom u crkvu. Isusova slava je pretekla samog Isusa: i prije negoli je došao u Nazaret domaći ljudi su čuli za Isusovu popularnost među ljudima. I zato su mu pružili Knjigu proroka Izaije. Neka im Isus nešto pročita i neka im nešto važnoga kaže. Isus je pročitao jedan kratki odlomak iz te knjige. Posve sigurno su mnogi od nazočnih u sinagogi već više puta, oni stariji i puno puta, čuli taj odlomak. I mi smo čuli da Isus nije pročitao neki dugački odlomak. Kad je pročitao taj kratki odlomak, savio je knjigu, vratio je poslužitelju i sjeo. Tada knjige nisu imale puno listova nego su to bili pojedinačni svitci koji su se prije čitanja odmatali i nakon čitanja se opet zamatali.

Kad je Isus vratio knjigu i sjeo u sinagogi je očito nastao tajac, tišina i veliko iščekivanje što će sada reći? On, tako poznat i slavljen u okolici Nazareta sigurno će nešto velikoga i važnoga reći među svojim sugrađanima. I rekao je nešto važno, kratko ali važno: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ A odzvanjale su ljudima u ušima lijepe i velike riječi proroka Izaije o čudesnom Božjem djelovanju među ljudima. Slijedeće nedjelje ćemo čuti kako je taj događaj u sinagogi u Nazaretu završio.

Da ne otkrivamo tajnu toga događaja promotrimo što je napisao apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima. A pozvao je sve kršćane da različite darove kojima ih je Bog obdario, različite sposobnosti koje pojedini ljudi imaju, upotrijebe za dobro sviju, za dobro zajednice u kojoj žive. Za lakše razumijevanje apostol Pavao se služi slikom ljudskoga tijela koje ima više raznih udova koji čine skladnu cjelinu. Dakako, da to ne vrijedi samo za kršćane ondašnjeg grada Korinta nego to sve vrijedi za kršćane svih vremena i u gradu i na selu. To vrijedi i za nas ovdje i sada. Pa vrijedno bi bilo promisliti koje svoje sposobnosti ja mogu upotrijebiti za dobrobit ove naše zajednice: Domovine, Općine, Župe, svoga mjesta, svoje ulice, svoje kuće i obitelji. Neka nas se prepozna po dobrome.