Poslušnost Bogu nije laka ali je korisna i plodonosna

2. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2020)

Druga je nedjelja kako smo zakoračili u posebno, kod nas kršćana često puta nazivano i jako vremensko razdoblje crkvene liturgijske godine: u korizmu. Na taj početak, za nas kršćane jakog vremena, podsjeća nas danas i poziva 1. misno čitanje. Čuli smo naime poziv Abramu da iziđe iz svoje zemlje i zaputi se u ‘zemlju koju će mu Bog pokazati‘. Dakle, iz jednog uobičajenog svakodnevnog života Abram treba poći u nepoznato. U nepoznato, ali od Boga obećano. U Bibliji piše da je Abram tada bio u već poodmakloj životnoj dobi, onda kad čovjek nerado prihvaća promjene: najradije bi nastavio živjeti i raditi onako kako je do tada živio i radio. Danas to nismo čuli ali mnogi valjda već znamo da je Abram doista bio čovjek posebno jake vjere u Boga. I u nemogućim ljudskim situacijama Abram se pouzdavao u Boga: osobito nam je poznati događaj o namjeravanoj žrtvi svoga sina Izaka. Znamo da ga je Bog spriječio u toj njegovoj namjeri, ali Abraham je bio spreman. Neki od vas sigurno znaju da je Abram i Abraham ustvari isti čovjek. Naime, upravo zbog te velike spremnosti i suradnje s s Bogom zadobio je od Boga i promjenu imena: od Abrama je postao Abraham, kako je nama i poznatiji. U našem jeziku je to samo beznačajna promjena od dva slova, no u židovskom jeziku ta promjena imena nosi dubinsku promjenu Abrahamova značenja za ljude.

U zadnjoj rečenici 1. misnog čitanja smo čuli da je još kao Abram taj čovjek posluhnuo Božji poziv i zaputio se kamo mu je Bog rekao. Abram ne zna kamo ide, Abram vjeruje da Bog zna kamo mu je doći. Bez te jake vjere u Boga Abram sigurno ne bi nikud pošao. Možda bi čak Bogu savjetovao da pošalje nekog drugog, nekog mlađeg kojemu je do putovanja. Mnogi ljudi upravo postupaju tako kako Abram nije postupio: kad im se nešto ne da onda nalaze razne izlike zašto ustraju u svome. I neka netko drugi učini promjene, neka se netko drugi založi. To su najčešće isprike. Očito se zato i promjene u društvu kao i životu obitelji i pojedinaca sporo odvijaju i više se tapka na istome mjestu. Jedino sigurno godine prolaze i prilike se propuštaju.

Prošle smo nedjelje bili pozvani Isusovim primjerom odbijanja napasti đavla da i mi nadvladamo životne kušnje i napasti koje nas nastoje odvojiti: i od Boga i ljudi… i tako u nama poniziti ili čak srušiti dostojanstvo ljudi kao Božjih stvorova. Današnja nedjelja brzo nam preko Isusovog preobraženja nudi smisao i cilj tog našeg prevladavanja kušnji i ostanka uz Boga: nudi nam nebesku stvarnost. Ta nebeska stvarnost je za naše pojmove i našu znatiželju vrlo šturo opisana: Isusovo lice kao Sunce, a haljine bijele kao svjetlost. Ipak i tako posve šturo opisana, ali od apostola vrlo intenzivno doživljena stvarnost, tako je zanijela apostola Petra da je tu nebesku stvarnost htio što duže zadržati u svojoj blizini. Zato je ponudio da se izgrade ‘sjenice‘ koje bi omogućile trajnu nazočnost te nebeske stvarnosti.

Zanimljivo je pokušati odgonetnuti zašto je Isus na tu goru preobraženja poveo samo trojicu svojih učenika. Zašto nije poveo svu dvanaestoricu? I možda još i veliko mnoštvo koje ga je tako često pratilo dok je zemljom hodio. Neka ljudi vide što Isus nudi onima koji ga vjerom i životom slijede. Možda to nije učinio zato jer te nebeske stvarnosti, koje su za kratki čas iskusila ova trojica Isusovih učenika, toliko nadmašuju sposobnost našeg ljudskog shvaćanja da od toga kratkog doživljaja nebeskih stvarnosti ne bilo neke zbiljske koristi niti za dvanaestoricu učenika niti za velika mnoštva ljudi koji su ga pratili. Možda nam je Isus na taj način htio reći da nas lijepe stvarnosti u nebeskom životu čekaju, a detalje tog nebeskog života u vječnosti ionako sada ne možemo dokučiti, ma kako se mi oko toga trudili. Ne možemo shvatiti, ali možemo radosno u vjeri prihvatiti.

Pa baš tako apostol Pavao poziva biskupa Timoteja da strpljivo podnosi životne teškoće koje su ga snašle, neka ih podnosi s vjerom da su i te poteškoće jednostavno njegovo životno putovanje u sretnu vječnost koju je Isus Krist svojim uskrsnućem otvorio. Pažljivom uhu nije promaklo zapaziti kako i apostol Pavao već podnosi mnoge životne teškoće zbog propovijedanja evanđelja. I apostol Pavao kaže da je navješćivanje evanđelja – riječima i djelima – za sve kršćane ustvari njihov odaziv na ‘sveti poziv‘ da budu suradnici Božji u naviještanju evanđelja: te radosne vijesti da Bog ljude neizmjerno ljubi. I mi današnji kršćani također smo dobili taj ‘sveti poziv‘ da budemo ‘Božja reprezentacija‘ u svjedočenju Božje ljubavi – i svojim riječima i svojim životom. Uz biskupe i svećenike, kao ‘službene navjestitelje‘, taj poziv su ustvari primili i svi kršćani: svatko u svome zvanju… svatko u svome mjestu življenja i djelovanja. I roditelji imaju taj ‘sveti poziv‘ da radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema ljudima navijeste svojoj djeci: riječima i životom. I to puno više životom nego riječima. Ima mnogo načina da se to čini… kao što ima i mnogo načina… da se primijeti da se to ne čini. Svjedočenje riječima i životom. Bez ustručavanja se može i mora reći da je sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi  jedan vrlo primjetljiv pokazatelj kršćanskog življenja obitelji i pojedinaca. Tu nam se kao u nekakvoj ‘minijaturi‘ na horizontu života svjetluca nebeska stvarnost vječnog života. Okoristimo se tom mogućnošću što češće, okoristimo se svake nedjelje.