Pozvani smo biti bolji
7. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Ovih dana slušali smo i gledali uznemirujuće vijesti o opipljivoj opasnosti od izbijanja rata u nama ne baš dalekom okruženju. Pa je onda bilo rasprava oko toga trebaju li ili ne trebaju naši vojnici sudjelovati u tom mogućem ratu. No, sad izgleda da se kriza bude riješila mirnim putem.
O jednoj malo drukčijoj ratnoj stvarnosti govori nam današnje 1. misno čitanje. Kralj Šaul je s velikom vojskom pošao u potragu za mladićem Davidom. Nije ga tražio zato da mu čestita na nedavnom velikom uspjehu kad je kao mladić pobijedio ogromnog izvježbanog neprijatelja ratnika Golijata. Kralj Šaul je s velikom vojskom tražio mladića Davida u najozbiljnijoj nakani da ga ubije kad ga uhvati. Naime, kralj se bojao da mladić David ne zloupotrijebi svoju popularnost među ljudima, koju je zadobio zbog te pobjede nad Golijatom, pa da onda svrgne kralja Šaula i na silu preuzme kraljevsku službu.
A onda se neplanirano ukazala prilika mladiću Davidu da on ubije kralja Šaula. I njegovi pratioci su ga nagovarali da to doista i učini. David se uspio oduprijeti toj napasti: da na zlo odgovori jednakim zlom. Umjesto toga je na zlo odgovorio velikom dobrotom. Čuli smo, David je bio tako blizu kralju Šaulu da mu je neprimjetno odrezao komadić odjeće i još je k tome uzeo kraljevo koplje. Dakle, bio je tako blizu kralju da ga je mogao lako ubiti. David ipak to nije učinio. Rekao je i zašto to nije učinio. David vjeruje da je Šaula za kralja postavio sam Bog pa će se onda Bog već pobrinuti i za vrijeme i za način da Šaul ne bude više kralj. Jednostavno je s velikom vjerom u Boga David prepustio Bogu da on ravna i židovskim kraljem i židovskim kraljevstvom.
Tako vidimo da je mladić David već u svoje vrijeme ostvario Isusov poziv i preporuku iz današnjeg evanđelja: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ Inače je prije Isusa, u Starom zavjetu, bilo pravilo: ‘oko za oko, zub za zub‘. Već je i to starozavjetno pravilo pozivalo ljude da na zlo ne uzvraćaju većim zlom. Slikovito rečeno: da za razbijeni prozor ne srušiš kuću. No, kod nas ljudi je česti problem naći tu pravednu mjeru. Jer si uglavnom mislimo da je nama učinjeno veće zlo negoli smo mi uzvratili za to zlo.
Zato je Isus, opet slikovito rečeno, jednostavno ‘presjekao to na naglo’. Nemoj mjeriti s koliko zla možeš uzvratiti za pretrpljeno zlo nego radije na zlo uzvrati dobrim. Posve sigurno se mnogo toga ‘ljudskoga’ u nama buni na takvo ponašanje. Ljudi si misle da se tako među ljudima ponašaju ‘slabići’ ili ‘strašljivci’. Isus navodi još neke primjere ponašanja drukčijeg od uobičajeno ljudskog. Takvim ponašanjem, veli dalje Isus, bit ćemo slični, najsličniji, samome Bogu – svome Stvoritelju. Sveto pismo Novoga zavjeta nam svjedoči da je sam Isus najbolji primjer velikodušnog ponašanja među ljudima i prema ljudima. A znamo da ta velikodušnost prema ljudima Isusu nije nimalo pomogla u zemaljskom životu. Mnoštvo ljudi ‘izglasalo je‘ njegovu smrtnu presudu koju je Pilat samo potvrdio.
Isusu kao da nije dosta svega toga: kako je ljude pozvao na velikodušnost pa nam u nastavku govori da mi svojim ponašanjem, svojim mjerenjem tuđeg ponašanja, samome Bogu dajemo ‘mjeru’ njegova ponašanja prema nama ljudima:„Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“ A valja nam se sjetiti kako i u Očenašu, valjda svakodnevno, molimo: „… i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Shvatimo li te riječi Očenaša ozbiljno, onda moramo zamijetiti da mi Bogu dajemo mjeru Božjeg ponašanja prema nama. A tu bi valjda svatko od nas želio da Bog bude velikodušan prema nama. Tako da nas podupre u dobru i da nakon velikih grijeha bude još veće Božje oproštenje. Pa tako se to i zbiva. Zbiva se onda kad ljudi uvide svoje promašaje – grijehe – i za njih se pokaju. Bog na silu ne oprašta onome tko to ne želi.
A ljudske su nevolje života počele od samoga početka, od ljudi simbolično nazvanih Adam i Eva. To nam piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju. Ljudi su od Boga primili duh po kojemu su postali Bogu slični. Slični ali ne i jednaki. Tu veliku ljudsku vrijednost pred Bogom potvrdio je zatim Isus. U Isusu je Bog postao još i Čovjekom, izjednačio se s ljudima u svemu, osim u grijehu. I apostol Pavao završava svoju Poslanicu porukom: kao što smo po prvom čovjeku stvorenom od ‘zemlje’ primili i posljedice njegova zemnoga života: smrtnost, tako ćemo i po Isusu koji je nositelj Božjeg Duha primiti posljedice Isusova uskrsnuća: vječnost. Pozvani smo, još točnije svakoga smo dana pozivani, dobrotom i velikodušnošću nadvladavati zlo i sebičnost. Ne negdje tamo daleko, ne negdje tamo na visokom i odgovornom položaju, nego tu gdje jesmo: sada i ovdje.
Na naše zalaganje sigurno dolazi i Božja pomoć i podrška. Sudjelovanje u nedjeljnoj sv. Misi nenadmašiva je pomoć i primjer. Neka ta sv. Misa bude nedjeljna stvarnost kršćanske obitelji.
