Pozvani smo biti pozorni na Božja nadahnuća
4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(A-2019)
Ovih smo dana svjedoci mnoštva riječi brojnih predsjedničkih kandidata i još brojnijih komentara o predsjedničkim kandidatima. Neki o tome govore ozbiljno i argumentirano, neki pak iz toga zbijaju šale i pomalo se od svega izruguju, sprdaju. Osim vlastitih promišljanja svi kandidati valjda imaju i svoje savjetnike koji ih savjetuju što i kako treba reći. Posve sigurno nitko od njih nije poslušao i prihvatio savjete svih tih savjetnika nego ih je kroz svoje promišljanje prorijedio i više ili manje preoblikovao.
I u današnjem 1. misnom čitanju slušali smo proroka Izaiju koji savjetuje židovskog kralja Ahaza neka se obrati na Boga za savjet: kako bi ispravno riješio probleme koji su snašli njegovo kraljevstvo. I doista nije rijetko da se traži Božja pomoć u teškim i najtežim životnim situacijama, onda kad sve pomoći ljudi više ne vrijede. Valjda i mnogi od nas imaju takvo ili slično iskustvo, bilo osobno bilo nekoga od naših. U posebno teškim situacijama nerijetko znamo reći: tu samo Bog može pomoći.
No, primjer kralja Ahaza pokazuje da ima ljudi koji u svom životu jednostavno s Bogom nikako ne računaju: niti na Božji savjet, Božje nadahnuće, niti na Božju pomoć. Kralj Ahaz je mogao jednostavno reći proroku Izaiji: ‘Ja u Boga ne vjerujem pa onda ne želim, nema smisla, od Boga tražiti nadahnuće za rješenje problema‘. Očito kralj Ahaz nije htio pred prorokom Izaijom biti takav nevjernik pa je rekao da on ‘ne želi iskati i iskušavati Boga‘.
Prorok Izaija je prepoznao nevjeru kralja Ahaza pa mu je rekao da će Bog dati rješenje premda ga kralj ne želi čuti. Prorok Izaija je prepoznao nevjeru kralja Ahaza pa mu je rekao da bi njegova molba upućena Bogu ustvari bila obično ‘dodijavanje‘, jer on ionako ne vjeruje da uopće Bog postoji pa onda niti ne može pomoći.
Dodijavati znači bezrazložno ustrajavati. Dodijavanje može izazvati čak suprotno djelovanje od željenog jer taj kome se dodijava postane mrzovoljan pa nastoji izbjeći učiniti ono za što ga se ustrajno moli, oko čega mu se dodijava. Kralj Ahaz ne želi dodijavati Bogu jer jednostavno ne vjeruje u Boga i u Božju pomoć. Jednako tako ne želi ‘dodijavati’ ni ljudima, jer ne vjeruje niti u njihovu pomoć. On jednostavno računa da je on sam dovoljno mudar da po svome rješava nastale probleme u kraljevstvu. Kroz dugu ljudsku povijest bilo je mnogo takvih i pojedinaca i cijelih režima vlasti koji nisu s Bogom računali. Niti naše doba nije u tome izuzetak.
No, prorok najavljuje da će rješenje za ljude ipak doći po posebnoj Božjoj intervenciji, po posebnom Božjem zauzimanju za ljude. Po tom Božjem zauzimanju ljudi će moći Boga prepoznati kao Emanuela, a to znači kao ‘Boga koji je s nama ljudima‘. Mi kršćani prepoznajemo toga Emanuela u Isusu Kristu po kojemu je Bog tako bliz ljudima, tako s ljudima povezan da je on Bogočovjek, dakle i Bog i Čovjek. To je za nas ljude nezamisliva i neshvatljiva stvarnost ali istovremeno i nevjerojatno korisna i obećavajuća stvarnost.
Ta tako nevjerojatna blizina Boga i čovjeka očito je posve uplašila starozavjetnog pravednika Josipa, kako smo to čuli u poznatom nam odlomku današnjeg evanđelja. Kad je Josip saznao da je njegova čestita zaručnica Marija postala trudna po posebnom Božjem odabranju, on se je htio iz toga elegantno izvući: htio je Mariju otpustiti. Neka se Marija nadalje sama brine u službi koju je od Boga prihvatila. Očito je Josip to čvrsto naumio kad je Bog trebao poslati anđela da ga privoli da prihvati svoju ulogu u rođenju Boga na način čovjeka. I čuli smo da je Josip bio poslušan anđelu i Božjem odabranju tako da je Mariju uzeo k sebi kao svoju ženu. Današnje evanđelje tu završava, a mi znamo kako je Josip u daljnjem životu morao poduzimati odvažne korake da ispuni svoju zadaću. Nama su najpoznatija dva događaja: bijeg u Egipat s malenim djetetom Isusom i trodnevna potraga za dječakom Isusom kad je kao dvanaestogodišnjak sam ostao u Jeruzalemu: prvi put u nepoznatom, velikom gradu.
U 2. misnom čitanju iz Poslanice Rimljanima, čuli smo apostola Pavla kako sam sebe proglašava ‘slugom Krista Isusa‘, kako je to bio i Josip u svom životu. Pritom je Pavlu zadatak na prvi pogled jednostavan: ‘pogane privoditi vjeri’. Biblija naziva poganima sve one ljude koji ne poznaju i ne vjeruju u Boga koji se objavio Abrahamu, Mojsiju i brojnim drugim prorocima. No, zbog velikih razlika među ljudima taj Pavlov zadatak postaje vrlo kompliciran i zahtjevan. A Pavao je uvjeren da svi ljudi mogu najbolje upoznati Boga po Isusu Kristu koji se rođenjem kao čovjek najviše moguće približio ljudima: spustio se na razinu ljudskih očiju, ušiju i opipa. Zato je blagdan Božića tako radostan i raspjevani blagdan. Zato se Božić dočekuje budan sve do prvih minuta, sve do prvih trenutaka početka toga dana: taj smisao ima i najpoznatija i najraspjevanija sv. misa – polnoćka. Ako naše pripreme za Božić nisu bile samo materijalne prirode: iće, piće i darovi, nego i priprava duše: u molitvi i sakramentu ispovijedi, onda će nam proslava Isusova rođenja donijeti istinsku radost i mir duše. Istinsku radost i mir duše.
