Pozvani smo da budemo poslani
11. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2020)
Za nama je pedeset dnevno uskrsno vrijeme koje je završilo nedjeljom proslave silaska Duha Svetoga na apostole i mnoštvo ljudi koji su krštenjem i primitkom Duha Svetoga postali Crkva. A onda smo proslavom nedjelje Presvetog Trojstva obradovani stvarnošću da nas taj veličanstveni Bog ljubi, toliko nas ljubi da nas želi ‘pod svoje‘ za svu vječnost. Bog je tako veličanstveni da jedan Bog živi u tri božanske osobe. Nama ljudima razumom neshvatljivo ali vjerom prihvatljivo. Prošloga četvrtka – na Tijelovo – proslavili smo stvarnost Božjeg utjelovljenja. Prve stranice Biblije nam govore da su od samog početka ljudi htjeli ‘biti kao Bog‘, stvorenja su htjela biti kao Stvoritelj. A onda je Bog svojim utjelovljenjem jasno pokazao da ne trebamo htjeti ‘biti kao Bog‘ jer je nešto veliko, za nas ljude veličanstveno već to ‘biti kao čovjek‘. Jer, eto, ni Bogu nije ispod časti biti čovjekom! Blagdan Tijelova je prepoznatljiv po tijelovskoj procesiji koja nam treba biti poziv i podsjetnik da i mi kršćani u što većoj mjeri utjelovljujemo Boga čiju sliku kao Božji stvorovi u sebi nosimo. Naša dobra djela odrazuju nešto od veličanstvene i neizrecive Božje dobrote.
Danas smo u evanđelju čuli kako Isus – Bogočovjek – dobro poznaje u kakvom svijetu živimo, dobro poznaje našu ljudsku stvarnost. Dobro zna da smo često puta u životu ‘izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira‘. U našim krajevima baš i nema ovaca i njihovih pastira u nekom većem, primjetljivom broju, no ipak znamo da se o ovcama kao i o drugim domaćim životinjama mora voditi briga. Jedino se divlje životinje mogu i znaju brinuti same za sebe. No, zato one i jesu divlje životinje: koje se i divlje ponašaju, premda su i one Božja stvorenja.
No, ljudi kao Božja stvorenja jednostavno su na višem stupnju života i od divljih životinja i od svih drugih stvorenja. Na to nas već upućuje biblijski opis stvaranja svijeta i ljudi kada je za sve stvoreno rečeno da je ‘dobro‘, a za stvorenog čovjeka piše da je stvoren ‘veoma dobro‘. Dakle, čovjek je veoma dobro stvorenje. Čovjek čak u mnogočemu prerasta svoje naravne sposobnosti – često čovjek želi i više nego što kao stvor može. A ne može onda kad se udalji od Boga. Baš onako kao što ni pojedina grana ne može živjeti ako se odreže od stabla na kojem raste.
Za bolji i dostojanstveni život čovjeka, toga najvrednijeg i najljubljenijeg Božjeg stvorenja, Bog je dao upute što mu je činiti i što čovjek treba izbjegavati. S obzirom na važnost koju čovjek ima pred Bogom, to su zadivljujuće kratke upute. Znamo da iole vredniji uređaji i aparati najčešće imaju upute na nekoliko stranica. A samo deset kratkih Božjih uputa – koje jednostavno zovemo Deset Božjih zapovijedi – ispravno uređuju sav čovjekov život: kako da se ponaša i prema Bogu, i prema samome sebi, i prema bližnjemu. I zanimljivo je kako su za čovjekov odnos prema Bogu dane samo tri upute, a za čovjekov odnos prema samome sebi i prema bližnjemu dano je sedam uputa. Izgleda da je nama ljudima lakše s Bogom negoli sa samima sobom i s našim bližnjima. I onda je Isus i taj mali broj od deset smanjio na samo dvije: ‘Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga‘.
Današnje evanđelje jednostavno kaže da se je Isus ‘sažalio nad mnoštvom‘, jer su mu ljudi bili kao ‘ovce bez pastira‘. Uz malo mašte i iz drugih opisanih primjera Isusova djelovanja možemo si više-manje zamisliti što je Isus govorio okupljenom mnoštvu: o ljubavi Božjoj koja nas potiče da i mi ljubimo – Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga. Svatko tko ljubi Boga iznad svega i tko ljubi bližnjega kao sebe samoga dosta će lako uvidjeti što valja činiti a što izbjegavati u svojim životnim prilikama. No, iskustvo nam govori da je nevolja u tome što nam često puta ne uspijeva činiti nešto makar po sebi znamo da bi to morali činiti i ne uspijeva nam uvijek izbjegavati ono što ne smijemo činiti… pa to ipak činimo. Već je sv. Pavao napisao: ‘htjeti dobro‘, to mi ide; ali ‘činiti dobro‘, to mi ne ide.
I nije Isus apostolima puno i u detaljima govorio o tome što trebaju činiti već onako općenito: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite.“ I još je pridodao upozorenje: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“ Pozornijim slušateljima valjda nije promakla Isusova neobična uputa da ne idu k poganima nego samo k ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova‘. Vjerojatno zato jer ih je Isus htio poštedjeti traume neuspjeha kod tuđinskih naroda. Kasnije je kao uskrsli Krist promijenio tu uputu kad im je rekao da mu budu svjedoci ‘od Jeruzalema sve do kraja zemlje‘. I apostoli su posluhnuli obje Isusove zapovijedi: doista su najprije propovijedali pripadnicima svoga naroda, a onda i svim narodima svijeta. Eto, tako je i naš narod ubrojen među ljude koji nastoje živjeti po Isusovim uputama.
A što s onim ‘besplatno primiste, besplatno dajte‘? To znači da se vjera i sakramenti ne prodaju niti se mogu kupiti. Neki bi vjernici sada mogli pitati, onako potiho u sebi ili pak glasno da se čuje: ‘A zašto se onda plaćaju pojedine takse za vjenčanje, proslavu prve pričesti i krizme, pa za sprovod‘? Pa svi dobronamjerni valjda već i znaju odgovor: u tim prilikama se koriste: crkve, kapele, pastoralni centri. Njih treba najprije izgraditi a onda i održavati. Velika većina vjernika želi da ti prostori budu i lijepi i funkcionalni jer su im važni. Zato su mnoge crkve i kapele lijepe građevine. A najvrednije je da se u njima okuplja i vrijedna vjernička zajednica. Budimo i mi takvi.
