Preobraženi Isus načas je odškrinuo nebo
2. KORIZMENA NEDJELJA
(C-2019)
S vremena na vrijeme radio, televizija i novine – dakako i Internet – donose nam razna izvješća o brojnim pregovorima raznih pregovarača na svim razinama: od razine države, pa preko ministarstava, do onih između pojedinih poduzeća. Te pregovore najčešće slijede i potpisivanja raznih ugovora kao rezultati tih pregovora. Koliko se toga iz pregovora i potpisanih ugovora pretvori u praksu… to je druga priča.
Malo prije smo čuli opis jednoga davnoga pregovora i sklapanja ugovora, i to posve neobičnih pregovarača: između Boga i čovjeka. Sam Bog vodi pregovore s Abrahamom. Bog obećava Abrahamu: brojno potomstvo i novu domovinu. Abraham traži potvrdu obećanja. On to čini iz barem dva jaka razloga: prvi je razlog što je već star, a još nema potomstva … a drugi je razlog što u toj zemlji kamo su stigli već žive ljudi drugih naroda. Samo po ljudskim silama je mala vjerojatnost da će Abraham u starosti imati brojno potomstvo i jednako tako je mala vjerojatnost da će nastanjivanje zemlje proći bez velikih sukoba s domaćim stanovništvom.
Ali kako se Bog ne šali u svom postupanju prema ljudima tako i sklapanje ugovora između Boga i Abrahama nije bilo nimalo šaljivo. Čuli smo da je Abrahama čak pritom ‘obuzela jeza‘. Kad smo malo prije slušali 1. misno čitanje morali smo reći ‘nije za mlađe od 12 godina‘ – kako to napišu na televiziji kad se prikazuje program koji nije prikladan za djecu. Jer Abraham je pri sklapanju ugovora, čuli smo, žrtvovao više životinja i pritom je one krupnije rasijecao na polovice. Tako su se u ono doba sklapali ozbiljni savezi. Žrtvovane i rasječene životinje nosile su poruku da će se to isto dogoditi onome tko prekrši dogovor, tko prekrši savez. Današnji dogovori i savezi puno se drukčije, ležernije potpisuju pa se možda i zato puno lakše odustane od potpisanoga. Mi sada znamo da Bog nije iznevjerio Abrahama. A nije ni Abraham iznevjerio Boga.
Opet se vratimo u našu suvremenost, točnije u našu životnu stvarnost. Svi mi smo sklopili savez s Bogom u času našega krštenja. Zapravo su to učinili u naše ime naši roditelji i kumovi uz obećanje da će nas podučiti i odgojiti tako da taj sklopljeni savez održimo životom. Dakako, načini održavanja toga saveza se mijenjaju, usavršuju se, onako kako čovjek raste: od djetinjstva do zrele dobi. Znamo da nam se iz ovih i onih razloga događaju veća i manja ‘izletavanja‘ iz saveza s Bogom. To se događa po našim grijesima. No, utješno je i spasonosno da je Bog našao i načine da se ponovno njemu vratimo. To se najčešće zbiva u sakramentu ispovijedi: i to opet i opet. Dobro je znati da nas Bog često, redovito, na razne načine zove: nekad ugodne a nekad i neugodne.
Posebni Božji zov uvida u veličanstvene nebeske stvarnosti doživjela su trojica Isusovih apostola, kako nam to opisuje današnje evanđelje. Taj se događaj jednostavno zove ‘Isusovo preobraženje‘. Posebnost i veličanstvenost ovog događaja možemo prepoznati u riječima apostola Petra: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji“. Ta gradnja sjenica trebala je poslužiti produljenju božanske stvarnosti. Da to potraje, što dulje da potraje. No, nisu se ispunile Petrove želje: ubrzo su ostali sami s Isusom. Isus i njih trojica koji su se i penjali na brdo.
Tumači Svetog pisma kažu da je ovim preobraženjem Isus ovoj trojici apostola htio pokazati nebesku veličanstvenost kako bi mogli lakše podnijeti zemaljsku strahotu koju će uskoro s Isusom doživjeti na Kalvariji. Jednostavno da se sjete da su vidjeli Isusa i u ‘boljem izdanju‘.
No, to bolje izdanje je bilo tako kratko i tako neobično da ‘su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli‘. Razlog je valjda vrlo jednostavan: ni sami nisu razumjeli što je to bilo, pa kako da onda o tome drugima pričaju? Još bi ih ljudi pitali: jesu li štogod lošega pojeli ili su se nečega napili. Očito su tek po primitku Duha Svetoga razumjeli, barem djelomično ako ne do kraja, čemu su to na tom brdu svjedočili. A svjedočili su i pozivu ‘glasa s neba‘ da ‘slušaju Božjeg Izabranika‘.
Jedan od onih koji su slušali Božjeg Izabranika napisao je i Poslanicu Filipljanima, čiji smo odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje. Znamo: to je apostol Pavao. On doduše nije slušao Isusa dok je – kao Božji izabranik – zemaljskim putovima hodio: ljude poučavao i čudesa činio. Njemu se Božji Izabranik javio kao već Uskrsli. I nakon prve nedoumice i nesnalaženja, apostol Pavao je postao najbolji, najveći i najvatreniji Isusov učenik i apostol. Tako da je u Poslanici Filipljanima, kako smo to malo prije čuli, mogao ponuditi sebe za uzor života i ponašanja.
Iz ovih par redaka koje smo čuli lako je zaključiti da apostol Pavao računa na čovjekov život u vječnosti. Zato je napisao ‘naša je domovina na nebesima‘. Pritom apostol Pavao nipošto nije nježan u riječima kad kaže da ‘mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko‘. Mala je korist da tražimo oko sebe one koji tako žive. Prava je korist propitati svoj život. Ovo korizmeno vrijeme je privilegirano doba za to.
Naše često, za neke i redovito, sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi pokazuje da i mi računamo s ‘domovinom na nebesima‘. Na putu do nebeske domovine imamo razne prilike i neprilike, uspjehe i neuspjehe, uzlete i padove… no slušanjem Božjeg Izabranika – Krista – sigurno nećemo zalutati nego ćemo u nebesku domovinu stići. Pa to i jest smisao našega ljudskoga postojanja.
