Presveto Trojstvo nas poziva na skladan suživot u našoj različitosti

PRESVETO TROJSTVO

(A-2017)

Nedjeljom silaska Duha Svetoga – a bilo je to prošle nedjelje – proslavili smo Božje djelovanje među ljudima koje se najjače prepoznaje po lakom, savršenom razumijevanju ljudi koji su po jeziku, kulturi i nacionalnoj pripadnosti veoma različiti. Čuli smo tada kako su i sami apostoli bili zadivljeni s koliko razumijevanja i hrabrosti mogu govoriti o uskrslom Kristu. A zadivljeni su bili i ljudi koji su apostole slušali. Divili su se lakoći razumijevanja onoga što apostoli govore premda ne govore njihov jezik. Tako smo te nedjelje i mi bili pozvani da nam naše različitosti, koje su stvarne a možda i velike, ne budu uzrokom sukobljavanja nego da ih upotrijebimo na međusobnu suradnju: za upotpunjavanje. To pak onda znači da svatko svoje sposobnosti upotrijebi tako da bude što više dobroga i lijepoga već na ovome svijetu dok tegobnim zemaljskim putovima idemo prema sretnoj vječnosti: prema ljepoti neba.

Današnja nedjelja Presvetog Trojstva nam progovara o veličini i bogatstvu života samoga Boga, našega Stvoritelja i Spasitelja. Dakako, bogatstvo i veličajnost samoga Boga mi ljudi možemo tek malčice naslutiti: koliko? Tek onoliko koliko nam naše ljudske spoznaje dopuštaju. Pri tome se služimo nekim sličnostima i usporedbama sa stvarnostima koje živimo na ovome svijetu.

Vjerojatno su neki od vas čuli ili pročitali o zgodi iz života poznatoga sveca sv. Augustina. Svetac je dugo i uporno razmišljao o tajni Presvetog Trojstva: kako je to jedan Bog u tri Osobe. U tom razmišljanju jednom je šetao obalom mora i pritom je naišao na dječaka koji je jednom školjkom grabio more i ulijevao ga u rupicu u pijesku na obali. Svetac ga je neko vrijeme promatrao i onda ga je upitao ‘što to čini‘? Dječak je odgovorio da želi pretočiti ovo more u tu rupu u pijesku. Dakako, svetac mu je rekao ono što i mi svi znamo: da je to nemoguće. I onda je čuo neočekivani odgovor dječaka: „Ja ću prije ovo more pretočiti u tu rupu nego ćeš ti dokučiti tajnu Presvetog Trojstva.“ Sveti Augustin je taj dječakov odgovor shvatio kao Božju poruku, jer kako bi inače taj dječak mogao znati o čemu on razmišlja i kako bi mu mogao dati takav odgovor. I sveti je Augustin napustio potragu za razumijevanjem Presvetog Trojstva i prihvatio je vjeru da Bog tako postoji, a za vjeru mu je dovoljno to što je Isus o tome rekao.

Sad probajmo razmišljati ‘zašto nam je to tako Isus rekao’? Sigurno ne zato da se pravi važan, valjda niti zato da nam pokaže koliko Bog nas ljude nadvisuje. Možda zato da nas pozove da i mi ljudi u svoj svojoj različitosti možemo i trebamo što složnije živjeti. Kao da nam hoće reći: pa vidite kako je Bog u svom postojanju veličanstven, različit, a ipak je samo jedan! Naše vrijeme pruža izvanredne mogućnosti brzog dogovaranja, izmjena raznih mišljenja, ali to ipak ne osigurava i dobro sporazumijevanje među ljudima. Da bismo se uvjerili u to uopće ne trebamo gledati televiziju, slušati radio ili čitati novine… mnogima je dovoljno samo se u svojoj vlastitoj kući oko nečega dogovarati: kako samo često padnu teške riječi i ukućani se s vikom raziđu.

U evanđelju smo čuli Isusa što je temelj Božjeg bivovanja u tri osobe: ljubav. Ljubav među božanskim osobama i ljubav prema stvorenom svijetu. Osobito je ta ljubav prepoznatljiva prema čovjeku jer je i sam Bog htio postati jednim od nas: čovjekom. To se zbilo po Isusu u kojem su čudesno spojene dvije naravi – božanska i ljudska – u jednu osobu: Bogočovjeka Isusa. Upravo po Isusu Bog nam je najbolje predstavio sebe, svoj odnos prema svijetu i ljudima. Isusova smrt na križu je nedvojbeni dokaz veličine ljubavi prema ljudima, a njegovo uskrsnuće pak je najjači dokaz Božje svemoći.

Isus je sebe ljudima predstavio kao Sina Božjega i Sina Čovječjega. Tu se Isus jednostavno služi nama poznatim pojmovima da nam predstavi nepojmljivu stvarnost Božjeg postojanja. Isus je rekao da Bog djeluje prema ljudima kao Otac, a mi iz iskustva znamo da je otac netko tko se brine za obitelj tako da joj omogućuje normalan život. Da nam nekako približi neshvatljivu Božju ljubav prema ljudima Isus je ispričao poznatu nam prispodobu o ‘rasipnom sinu i milosrdnom ocu‘.

Iz ljudskog iskustva također znamo da ljudski sin stvarno na neki način produljuje svog oca: ima nešto od njegove naravi i podosta tjelesne sličnosti. Tu se lako možemo sjetiti: kako nerijetko stariji ljudi prepoznaju tko je čije dijete, makar ga inače ne poznaju, po sličnosti ocu. Ali i najsličniji sin ipak je netko posve drugi negoli njegov otac. Tako je i Isus toliko Bog kao da mu je – po našim ljudskim pojmovima – Sin, a opet je potpuno druga Osoba. A te dvije božanske Osobe – Oca i Sina – spaja ljubav Duha Svetoga, ljubav koja je toliko velika da postaje osoba.

I ne trebamo se previše truditi spoznati i razumjeti toga velikog Boga koji postoji u tri božanske osobe, jer to ionako nećemo moći dokučiti. Sveti Augustin je to shvatio i prihvatio. Puno je bolje veseliti se i uživati u dobroti i ljubavi trojstvenog Boga i u svom životu s darovima i sposobnostima kojima nas je Bog obdario nastojati naše međusobne različitosti upotrijebiti: na osobno i zajedničko dobro i međusobno upotpunjavanje: da ja činim ono što mogu, a drugi to ne mogu… i da drugi čine ono što oni mogu a ja ne mogu. Valjda nam je zato Isus i otkrio jednog Boga u tri osobe koji živi ljubav: i unutar sebe i prema nama ljudima: da bismo i mi voljeli i sebe i svoje bližnje. I tako već sada i svu vječnost veličajnost Božjeg Trojstva živjeli.