S vjerom u Boga i trpljenje ima smisla
5. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
Prošloga petka bio je blagdan Isusova prikazanja u hramu, poznatiji pod imenom Svijećnica, i tada nam je naviješteno da mi ljudi imamo u Isusu osvijetljen smisao života koji ne ide samo do grobne jame nego koji preko uskrsnuća postiže vječnost i dotiče same Božje stvarnosti. Blagoslovljene, zapaljene svijeće u našim rukama bile pak su svima nama poziv da budemo svjetlo života svojim suvremenicima. Po našem životu, po našim riječima i djelima, oni koji s nama žive trebali bi moći prepoznati našu vjeru, našu uvjerenost da sigurno idemo prema dobroj budućnosti koja je svim ljudima otkrivena i otvorena Isusovim uskrsnućem. To je u najkraćim crtama bila tema, sadržaj i smisao prošle Svijećnice.
Današnja nedjelja pak više pokazuje trnovit i tegoban put do postizanja te radosne i smislene stvarnosti – današnja nedjelja govori o patnji, o poteškoćama, o bolestima, ukratko o svemu onome što nam kvari radost življenja i što nam pokazuje svu krhkost i prolaznost ljudskoga života. Čuli smo nevesele i tmurne riječi čovjeka Joba koji razmišlja nad svojim životom. Ma lako bi bilo da je to samo Jobova stvarnost, ali to je zapravo, u većoj ili manjoj mjeri, stvarnost svakoga čovjeka. Jer, usprkos svojih nesumnjivih stvaralačkih sposobnosti po kojima čovjek uvelike nadmašuje sva druga stvorenja, taj je čovjek ipak krhko biće. Svaki dan čovjek nešto trpi; malo je dana koje čovjek proživi samo u radosti.
Job je praktički shrvan svojom životnom situacijom, pa zaključuje da je čovjekov život na zemlji samo napor i muka. Svaki onaj čovjek koji ima malo više životnoga iskustva dosta bi lako ‘potpisao’ ovakvo Jobovo razmišljanje i zaključak kao svoje razmišljanje i kao svoj zaključak o životu.
A, ipak, s druge strane nema veće vrijednosti u našem životu od same činjenice da smo živi. Veće vrijednosti od života nema! To se vidi i po tome kad se nakon neke nesreće s jednim olakšanjem zaključi ‘kako je u toj nesreći nastala samo materijalna šteta, a na sreću nema ljudskih žrtava’. Eto paradoksa: taj tako ‘jadan’ život, u kojem se više trpi nego uživa, ipak je najveća vrijednost koja se može imati. Već samo po tome bismo mogli zaključiti kako je ljudski život tajanstven, jedna velika tajna.
Istina je da o tom ljudskom životu sve više i više znamo. Znanost i medicina stalno sve dublje prodiru u dubine čovjekova postojanja i kad se oduševe nekim otkrićem ubrzo moraju priznati ‘a sad pak nešto drugo ne znamo’. Najveća muka znanosti i medicine jest ‘razlog i smisao čovjekova postojanja’. Koji je smisao toga čovjekova postojanja od rođenja do smrti – i za svakog čovjeka pojedinačno i za sve ljude skupa?! Da, u samoj svojoj biti čovjek je neshvatljiv i neprotumačiv bez Boga. Cijeli čovjekov život od rođenja pa do smrti nema pravoga smisla bez Boga i vječnosti. Jer, mi se sada mučimo da nam bude dobro, da nam bude ljepše, i važno nam je da u tome uspijemo – ali nakon par desetaka godina sve to prestaje, sve to tako jadno završi: u grobnoj jami.
Zbog toga je važno da čovjek dokuči životni smisao. Naša kršćanska vjeran nam govori kako je ljudski život Božji dar – i zato je taj život jači i od patnje i od boli, čak je jači i od smrti. Čovjek koji svoj život živi s vjerom u Boga postaje sposoban vidjeti u svojim naporima put prema cilju, pa mu onda zato i ti napori imaju smisla. U tom otkrivanju i prihvaćanju smisla života čovjek može i treba rasti. Pa i u svakom drugom pogledu, i tjelesnom i duševnom, čovjek mora rasti. Dijete koje se rodi već je čovjek, ali mora još tako mnogo toga naučiti: hodati, govoriti, ljubiti, praštati… da bi od tog djeteta postao pravi, istiniti čovjek. Jednako tako čovjek može i mora rasti u shvaćanju i prihvaćanju svoga života kao Božjega projekta koji ima velike mogućnosti, i koji ima veliki cilj i smisao, ali taj Božji projekt moga života traži i mnogo moga osobnoga zalaganja i odlučivanja da bi se postigao cilj i smisao cjelokupnog ljudskog postojanja. Pri tom traženju i otkrivanju cilja i smisla života, čovjek je slobodno biće koje u raznim životnim okolnostima može, i mora, birati između raznih vrednota koje mu se nude, mora birati između pravih i prividnih vrednota. U tom dijelu svog života čovjek onda ima i zasluge i krivnje – zasluge za dobar odabir i krivnje za promašaj. Po tom odabiranju životnih vrednota čovjek postaje ‘dobar’ ili ‘zao’.
Nama kršćanima je u tom odabiranju životnih vrednota utoliko lakše što mi u Isusu gledamo svog uzor-čovjeka. On prilazi slabima i bolesnima, onima na rubu društva, prima ih i podiže, i tako im daje dostojanstvo Božjih stvorenja. I za nas ljude je začuđujuće da taj Isus, premda je pravi Bog, sebe ne štedi, ne uzima si nikakve privilegije, nego se je upravo trpljenjem s ljudima poistovjetio. U svom življenju kao čovjek Isus je bio potpuno siguran da njegov život na zemlji treba dorasti do Božje slave u vječnosti. Isus je do kraja prihvaćao izgradnju Božjeg projekta u svom životu. Isus je na zemlji živio tako da je gledao prema vječnosti i tako da je osluškivao Božje poticaje da to ostvari. U svakom času svoga života Isus je vidio kamo smjera njegov život. Sav svoj život Isus je potrošio za druge, a uskrsnuće je pokazalo da je to bio dobar izbor.
Isus nas poziva da ga na tom i takvom životnom putu slijedimo; poziva nas da na kraju života ne dođemo pred Bo-ga s praznim rukama. Naravno, nećemo moći donijeti pred Boga ni kuće, ni automobile, ni novce… – samo su dobra djela prenosiva. A mnoge životne prilike, i još više mnoge životne neprilike, jesu naša šansa za dobra djela.
