Sretna nam se vječnost nudi

13. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Nije mali broj ljudi koji redovito, i sa zanimanjem, u novinama čitaju osmrtnice, obavijesti o umrlim ljudima. Neki čak i prvo otvore te stranice u novinama. Premda su to najčešće nepoznati ljudi ipak je veća nelagoda pročitati o smrti nekih mladih ljudi, osobito o smrti djece. Ali ni smrti starih, i jako starih ljudi, nisu lako prihvatljive ako su nam ti ljudi poznati. Ako je to ‘netko tamo’, onda nam to još nekako ide. Jednostavno, na smrt se čovjek ne može naviknuti – pa makar se bližio i stotoj – jer u sebi nosi neuništivu čežnju da živi i živi… ne samo dugo nego baš vječno. Otkuda ta čežnja kad ljudsko iskustvo govori da se umrijeti mora?

Malo prije smo u 1. misnom čitanju iz Knjige Mudrosti čuli da ‘Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih’. Bog nije stvorio smrt, a ipak sve umire: i ljudi, i životinje i biljke. Sve živo jednom mora umrijeti. Sveti pisac od svih stvorenja osobito ističe čovjeka: ‘da ga je Bog stvorio za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti‘. A sve se je to promijenilo po ‘zavisti đavla’, po njemu je ‘smrt ušla u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju’.

Ovo je strašna poruka, strašno važna i utješna. Umiru samo oni koji ‘pripadaju đavlu’. A ljudsko iskustvo nam kaže da umiru svi ljudi: i stari i mladi, i dobri i loši – svi. Pa je li to onda starozavjetni pisac Knjige Mudrosti u raskoraku sa stvarnosti? Odgovor nam daje naslutiti događaj opisan u današnjem evanđelju.

Oko Isusa je stajao silan svijet: očito zato jer je Isus ne samo zanimljivo govorio nego i čudesa činio. Čudesa su magnet za okupljanje mnoštva. I onda u to mnoštvo dolazi jedan čovjek, znamo mu i ime i službu – nadstojnik sinagoge Jair. Dolazi s jasnom molbom da od svih ovih ljudi Isus pomogne baš njemu, zapravo njegovoj kćerki. Koliko je samo očeve ljubavi prema tom djetetu izrečeno u njegovim riječima: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ Da, da, velika ljubav pronalazi načine postići željeni cilj.

I izgledalo je da je uspio: Isus je krenuo prema njegovoj kući. Još uvijek je uz Isusa veliko mnoštvo, ali je posve jasno i sigurno da on ide u njegovu kuću gdje leži teško bolesna kćerkica. A onda je stigla tužna vijest: kćerkica više ne leži bolesna nego leži mrtva. Umrla je a pomoć je bila tako blizu. Teško nam je zamisliti si kako se u tom trenu osjećao taj čovjek. No, Isus mu nije dopustio da padne u očaj već ga je osokolio riječima: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Pa čovjek je očito s velikom vjerom došao k Isusu moleći pomoć i Isus ga poziva i potiče da ostane u toj vjeri.

Ožalošćenome mnoštvu u kući umrle djevojčice Isus govori da ‘dijete nije umrlo nego spava’. To je izazvalo podsmijeh jer znaju oni: kad se umre, to nije spavanje. Da, tako je po samo ljudskim silama i moći: smrt prekida zemaljski život. No, za Boga, kako je to već poručio starozavjetni pisac Knjige Mudrosti, čovjek je stvoren da živi i zato je za Boga smrt samo spavanje iz kojega se čovjek budi uskrsnućem. No, ljudska uskrsnuća imaju temelj u Isusovu uskrsnuću pa kako Isus još nije uskrsnuo tako ni ta djevojčica nije uskrsnula nego je bila oživljena tako da nastavi zemaljski život. Poslije Isusovog uskrsnuća ljudi imaju temelj svojih uskrsnuća i zato ima razloga i smisla slaviti svaku nedjelju kao ‘dan Gospodnji’, kao ‘dan uskrsnuća’.

Zato treba ponoviti, kako se ono kaže po stoti put, kako je veliki promašaj za sve kršćane koji nedjelju potroše na toliko toga, a ne iskoriste divnu priliku susresti se s uskrslim Isusom u sv. misi. Tako malo ljudskog truda za toliki dar života vječnoga. Istina je da Bog sve ljude voli, i dobre i loše, ali ako netko jednostavno Boga ne prihvaća, cijeli mu život ne treba – na kraju bez Boga ostane za svu vječnost.

Nedavno sam čuo poučljiv primjer kako je neki ribar Frane u svim prilikama i neprilikama života strašno psovao: i Boga, i sve svece i sve ljude. Prijatelji su ga opominjali da ne smije tako, da će po smrti u pakao. On je odgovarao da će u zadnjim trenucima  života izgovoriti samo tri spasonosne riječi: Bože, oprosti Frani! I jednom ga je zahvatila žestoka oluja, daleko od obale čamac se punio vodom i počeo je tonuti. I u zadnjim trenucima Frane je viknuo tri riječi: Ode sve vragu. Nije se sjetio onih triju spasonosnih riječi, na um su mu pale one riječi koje je čitavog svog života govorio.

Cijeloga života dobre ljude Bog podupire da ustraju u dobru, loše ljude pak Bog poziva i potiče da se ostave zloće. Valjda se zato i događaju nevolje u životu ljudi kako bi ljudi spoznali da sami po sebi nisu dovoljno jaki, nisu dovoljno osigurani da bi im stalno bilo dobro. Inače nas svako malo razne osiguravajuće kuće pozivaju da si platimo osiguranje za ovo pa za ono… ima i tzv. životno osiguranje. Kako to lijepo zvuči: životno osiguranje. A što ovo životno osiguranje stvarno osigurava? Nešto novca za liječenje i invaliditet, a u smrti –novac obitelji za troškove sprovoda. Dakle, sam život nije osiguran.

Uskrsli Isus nam se nudi za suputnika u zemaljskom životu kako bismo po našem uskrsnuću zadobili i vječni život u nebu: sa svima onima koji su Boga prihvatili.