Sveta Obitelj – uzor životne hrabrosti i povjerenja u Boga

SVETA OBITELJ

(C-2018)

Prva nedjelja iza Božića svake se godine slavi kao ‘Nedjelja sv. Obitelji‘. Razlog je očit: put svojega ovozemaljskog života Isus je započeo u obitelji. Tako vidimo da je obitelj mjesto početka zemaljskog života ne samo nas ljudi nego i života Božjeg Sina među ljudima. Tako je u Isusu Bog sebe učinio jednakim nama ljudima i postao nam je ‘u svemu jednak, osim u grijehu‘. Okolnosti Isusova rođenja nisu blistave: u tuđem kraju, u štali umjesto u kući. Takva stvarnost pokazuje krajnje teške trenutke jednoga obiteljskog života. To i takvo Isusovo rođenje u štali među životinjama nije se zbilo iz nekog hira ili pomodarstva Marije i Josipa nego zbog egoizma i tvrdoće ljudskih srdaca.

Na tu nevolju nepovoljnog mjesta rođenja, nadovezala se još veća nevolja: brzi odlazak, zapravo bijeg, u inozemstvo da se spasi goli život Djeteta. Tako vidimo da je Sveta Obitelj u mnogo čemu slična obiteljima mnogih vremena, pa i našeg vremena, koje se također trebaju snalaziti i odlučivati: što i kako dalje živjeti. Već i prije samog Isusovog rođenja postojali su veliki problemi: putovanje s trudnom ženom na popis u nepoznati kraj. A poslije rođenja morali su odmah bježati u strani svijet pred okrutnošću trenutne vlasti kralja Heroda.

Tu se sv. Josip pokazuje kao pravi muškarac, kao muž i otac koji ne oklijeva poduzeti ono što se mora poduzeti. Tu bi možda mogli dodati kako je lako bilo Josipu jer je bio pod Božjom brigom pa mu je anđeo javljao što treba činiti. Istina je, Josip je dobivao nadahnuća što treba činiti, ali je on to morao učiniti. Nije bio oslobođen napora prihvaćanja odluke i putovanja i snalaženja: kako na samom putovanju tako i u okolnostima novog mjesta života i rada.

Posve sigurno niti danas Bog ne ostavlja ljude, osobito očeve i majke, bez nadahnuća što činiti i kako živjeti u obitelji. Jedino je pitanje, ozbiljno pitanje, koliko se ljudi našega vremena odvaži prihvatiti ta Božja nadahnuća i te Božje upute? Puno puta se ta Božja nadahnuća i Božje upute za život odbace: jer da nisu u skladu s modernim, suvremenim, načinom života ljudi ovoga vremena. Znamo također već onu više puta izrečenu stvarnost: uspjehe u životu smatramo plodom svoje pameti i rada, a za neuspjehe optužujemo druge: i ljude i samoga Boga.

Jedna od većih boljki obiteljskog života ljudi našega vremena je vjerojatno u tome da se gotovo sav napor troši za stjecanje materijalnih dobara. Ovih predbožićnih dana bili smo upravo bombardirani vijestima o blagdanskoj potrošnji. Pa se je izračunavalo koliko dođe tzv. ‘blagdanska košarica‘. Tek tu i tamo je bila spomenuta ‘božićna košarica‘, jer se na svaki način izbjegava spominjanje Božića. I onda se ljepota Božića mjeri samo po tome što smo kupili: sebi i drugima. Primijetio sam doduše na Internetu i jedan članak o tome kako objasniti djeci da Božić nije samo kupovanje poklona. Ali to je bila ‘kap u moru‘ poplave potrošački usmjerenih tekstova.

Vjerojatno se i sad neki mršte, makar samo u sebi, što se želi umanjiti njihova sreća zbog božićnih darova. Međutim će ta sreća nestati i prije nego završi božićno vrijeme, koje uvijek traje do prve nedjelje iza blagdana Bogojavljenja, poznatijeg pod imenom Tri Kralja: ovaj puta je to 13. siječnja.

Ima na Internetu – dakle i ja sam povremeno na Internetu – zanimljivo razmišljanje o odgoju mladih u današnje vrijeme. To razmišljanje je napisao poznati srednjoškolski vjeroučitelj iz Rijeke Marin Miletić. Povod tog razmišljanja je poznati incident u srednjoj školi u Čakovcu kad je profesor udario učenika. Među ostalim on piše:

Budimo iskreni jedni prema drugima: učenicima danas kronično nedostaju uzori. Mnogi očevi i majke biraju radije ‘razići se‘ nego ‘boriti se‘. Probleme se gura pod tepih, a ne rješava ih se. U gotovo svakoj iole zahtjevnijoj situaciji krene se – unatrag. Radim u gimnaziji trinaest godina. I možda drsko zvuči, ali imam na desetke i desetke učenika kojima su roditelji rastavljeni. I kada god mi dođe netko i uputi me da pomognem učeniku, vrlo često se dogodi da njegovi roditelji nisu zajedno, da je problem u obitelji. Ali, klinci trebaju starce. Djeca trebaju mamu i tatu. Nerijetko tata i mama misle samo na sebe, a ne na one oko sebe. I ne trude se popraviti razrušeno. Nego mijenjaju napuknuto za nešto novo.

Radim i živim sa srednjoškolcima. Većini njih koji su u nekim frkama kod kuće nešto ne funkcionira. Djeca sve uče u primjerima. Djeca gledaju svoje roditelje i poistovjećuju se s njima. Bit ću plastičan. Ako je tati važnije pivo i neko društvo od mame, dijete uči i gleda to kao normalno ponašanje. Usto, gleda kod kuće nesretnu mamu. Majke su često u takvim teškoćama i jurnjavama života izgubile onaj drevni identitet majke, čuvarice i hraniteljice života. Bit ću još izravniji: naši klinci gledaju kako starci muljaju, iskrivljuju istinu, laži govore, krivo parkiraju, psuju u prometu, vole nered i onda se mi čudimo kakva su nam djeca u školi? Pa, baš onakva kakvi ste svi vi, svi mi, oko te djece.

Ondje gdje se roditelji daruju djeci, gdje rade s njima, gdje provode svoje vrijeme s djecom – u takvim obiteljima rastu čvrsti klinci spremni za životno šamaranje i za životne izazove. Dakle, djeca trebaju odrasle da i sami pravilno odrastu. To su ‘svete obitelji‘ svakoga vremena.