Sveti ljudi znaju čiji su i kome idu

7. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Mnogi ljudi našega vremena mirnije bi živjeli i bili puno zadovoljniji svojim životom kad im brojni mediji: radio, televizija, novine… a u novije vrijeme osobito Internet ne bi svakodnevno oči i uši punili brojnim vijestima o događajima koji nemaju praktički nikakvog utjecaja na njihov život. A ljudi to vide i čuju i onda se živciraju i srde.

Govor i poziv današnje nedjelje izrečen kroz misna čitanja je posve drukčijeg stila i karaktera: poziva nas na svetost, dobrotu i suradnju s našim bližnjima. To je Božji govor i Božji poziv upućen ljudima preko ljudi: u 1. misnom čitanju preko starozavjetnog proroka Mojsija, u 2. misnom čitanju preko apostola Pavla, a u evanđelju preko samog Bogočovjeka Isusa Krista.

Mojsije krajnje jednostavno kaže ljudima: ‘Budite sveti jer je svet Bog kojemu pripadate‘. Doista ljudi svojim porijeklom, kao Božji stvorovi, pripadaju Bogu pa je onda red da i svojim životom odrazuju svoga Stvoritelja, koji je svet. Kao što i djeca svojom tjelesnom sličnošću i svojim karakterom pokazuju ‘čiji su‘. Mnogi stariji imaju iskustvo da znaju ‘čija su djeca‘ kad ih vide kako izgledaju i kako hodaju, kako se ponašaju – premda inače djecu ne poznaju. Dakako, ima i onih koji baš i nisu slični ni izgledom ni ponašanjem nekome iz svoje obitelji ili rodbine. Apostol Pavao je u jednoj svojoj poslanici napisao da smo mi ljudi ‘rod Božji‘. Dakle mu bliži ne možemo biti.

Biblijski pojam ‘biti svet‘ ustvari znači biti toliko uz Boga da si nekako odvojen od onoga običnoga, svakodnevnoga. A kako je Bog sama ljubav i dobrota to onda znači da i svi oni koji žive po Božjem ostvaruju u životu više ljubavi i dobrote negoli drugi ljudi koji se ne ravnaju po Božjem. I apostol Pavao u svojim poslanicama sve kršćane naziva ‘svetima‘. One kršćane koji su se posebno isticali vjerničkim životom tada su nazivali ‘blaženima‘, a što se prepoznaje po tome da se i Isusovu Majku Mariju naziva ‘Blažena Djevica Marija‘. Postupno se prestalo sve kršćane nazivati ‘svetima‘ valjda zato što mnogi i nisu živjeli po Božjem nego su se u mnogo čemu, svojim načinom života, približili onima koji s Bogom baš i ne računaju. I onda se ‘svetima‘ počelo nazivati samo one kršćane koji su se svojim načinom života jače isticali kao oni koji ‘žive po Božjem‘. I da tu ne bi bilo zabune i privilegiranih postupno se uvelo službeno ‘proglašavanje svetim‘ od strane Crkve, konkretno pape. Tako da su današnji ‘sveti‘ nešto drugo negoli su bili ‘sveti‘ u prvim kršćanskim vremenima. I kad mi danas govorimo o ‘svetima‘ govorimo samo o onima koji su takvima proglašeni od strane Crkve a ne i o svima koji su ‘kršteni‘. Konačno mnogi su ljudi samo ‘pokršteni‘ ali ne žive kao ‘kršćani‘ i u tome ne vide nikakvu ‘prepreku‘ da se i dalje ‘kršćanima zovu‘.

U današnjoj Poslanici apostol Pavao govori kršćanima da su oni ‘Hram Božji‘ jer u njima prebiva Duh Božji. Dakako, onda i životom trebaju pokazivati čiji su: da su Božji. Pavao zna da ‘živjeti po Božjem‘ mnogim ljudima izgleda ‘ludo‘, ali piše i da je to ‘Božje ludo mudrije od ljudskog mudrog‘! Ni danas nije puno drukčije: pa se život ‘po Božjem’ smatra zastarjelim – oni koji su grublji čak će reći zatucanim – jer da su napredni ljudi smislili nešto bolje i interesantnije.

U novom broju GK-a ima prikladan članak na ovu temu: Mnogi ljudi današnjice doista su orijentirani samo na ovozemaljski život: imaju što imaju i pokušavaju vrijeme koje im je na raspolaganju živjeti na najbolji mogući način, a da se pritom ne pitaju ‘tko im je to vrijeme darovao i zašto‘. U životu tih ljudi Bog se ne pojavljuje ni kao norma njihovih težnja, ciljeva i planova. Živi se jednostavno ‘kao da Boga nema‘. Većina ljudi se danas nimalo ne zamara time da li ima ili nema Boga, kao nekoć u vrijeme borbenog ateizma, nego Bog jednostavno postaje nevažan za osobni i privatni život. Ako pak Bog privatno znači malo ili ništa velikom broju ljudi, jasno je da  će prije ili kasnije postati nevažan i u javnom životu neke zajednice u kojoj ti ljudi žive.

Sadašnji papa u miru Benedikt XVI. je u svojoj knjizi ‘Isus iz Nazareta‘ napisao: „Što je zapravo Isus donio, kada nije donio svjetski mir, blagostanje za sve, bolji svijet? Odgovor je sasvim jednostavan: donio je Boga. Sada poznajemo njegovo lice, sada ga možemo zazvati. Sada poznajemo put, kojim kao ljudi u ovom svijetu trebamo ići.“

„Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nego je to susret s događajem, s osobom Isusa Krista, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“, napisao je papa Benedikt.

Bez odnosa s Bogom, kao svojim izvorom i svojim ciljem, koji se ne mijenja čovjek nema neko drugo trajno uporište, nema mjerilo ponašanja izvan sebe, nego sve svodi na sebe i trenutak svojega života. Tada mu je jedina perspektiva ovaj život koji traje prosječnih sedamdeset-osamdeset godina i to vrijeme mu je apsolutna vrijednost. Njegov život nije više ‘hod prema zajedništvu s Bogom‘, nego stoji i pada sa sadašnjošću, kojom se onda koristi na za sebe najbolji mogući način. A to pak onda čovjeka neizbježno vodi prema egoizmu, sebičnosti. Toliko iz članka u GK-u.

Isus u evanđelju poziva na velikodušnost koja se prepoznaje po tome da čovjek nastoji biti više dobar negoli mu to samo propisuje zakon. Isus nas poziva da se prema drugim ljudima nastojimo ponašati onako kako se prema ljudima ponaša i sam Bog: s milosrđem, podnošenjem i opraštanjem. Isus spominje jednostavan primjer: da Bog ‘daje sunce i kišu i dobrim i zlim ljudima‘. I pritom Isus govori da nikada ne možemo biti previše dobri jer trebamo biti što više Bogu slični.

A baš to znači: ‘biti sveti‘.