Ukazanja Uskrsloga – radost i pomutnja
BIJELA NEDJELJA
(B-2015)
Vijest o praznom grobu širila se Jeruzalemom i okolicom. Grob je prazan, ali Isusa nema! Tu vijest širili su i vojnici koji su stražarili na grobu i žene koje su ga našle praznim. Možemo si zamisliti kakvi su to mogli biti dani: Isusovi prijatelji sumnjiče njegove protivnike da su ga mrtvoga ukrali kako bi im napakostili… a Isusovi protivnici optužuju Isusove prijatelje da su ga oni ukrali kako bi mogli pričati da je Isus uskrsnuo, da je živ. I, onda, stvarno: Isus je živ – svjedoči nam odlomak današnjeg evanđelja. Sve se zbilo tako iznenada: Isus dolazi, ni zatvorena vrata nisu ga mogla spriječiti. Uskrsnuće je dalo novi način tjelesnog postojanja.
Prvo dolazi na sam dan uskrsnuća, a zatim dolazi i za osam dana – slijedeće nedjelje. I tako svake nedjelje do uzašašća. Ubrzo su apostoli shvatili da uskrsli Isus želi da se njegovi sastaju svake nedjelje – spomendan njegova uskrsnuća – i da će na tom sastanku svaki puta i on biti nazočan, premda ga svaki put neće tjelesnim očima vidjeti. Zato je neozbiljno da Isusovi učenici ne budu nedjeljom na tom sastanku, neozbiljno ako imalo drže do uskrslog Isusa i ako imalo drže do svoje vjere.
Evanđelje govori da je prilikom Isusova ukazanja radost njegovih učenika bila velika, ali ni njihova zbunjenost nije bila ništa manja. Čak ih je i jedan od njih, apostol Toma, koji nije bio nazočan prvom Isusovom ukazanju, zbunjivao neprihvaćanjem njihova svjedočenja o ukazanju živog Isusa.
A u kakvom su strahu bili: Učitelj im je ubijen. I oni su u velikoj nevolji: boje se da se i njima to isto ne dogodi. Jer ako se od smrti nije spasio on koji je činio čudesa, koji je čak i mrtve oživljavao… kako da se onda ne plaše oni koji ništa od toga ne mogu?! Zato su se veoma obradovali trenutku Isusova pojavljivanja među njima. Jer izgleda da je Isus ipak živ. Ali kako je to moguće? Je li to stvarno Isus ili je to samo duh, priviđenje?
Za naš današnji mentalitet shvaćanja onoga što se oko nas zbiva baš nam je dobro došla nepovjerljivost apostola Tome prema vijesti o Isusovu uskrsnuću. Njemu svjedočenje apostola nije bilo dovoljno, nego se je on sam želio opipljivo uvjeriti u ono što oni pripovijedaju. Da prihvati neobjašnjive stvarnosti apostol Toma je htio ‘opipljivi dokaz’: dotaknuti Isusove rane. No, izgleda da ih ipak nije dotaknuo kad se slijedeće nedjelje Isus opet ukazao: sam susret s uskrslim Isusom bio mu je dovoljan da izrekne vjeru: „Gospodin moj i Bog moj!“
Pri ukazanju uskrsli Isus daje svojim učenicima i zadatak: da nastave djelo koje je njemu bilo povjereno. Oni će nastaviti okupljati njegove učenike i prenositi im svjedo-čanstvo Božje ljubavi prema ljudima. Za to poslanje oni moraju biti osposobljeni Duhom Svetim, kojega Isus i primjetljivo u njih udahnjuje. Ta vidljiva gesta udahnjivanja bila je potrebna apostolima da zamijete što im se daje, zapravo Tko im se daje. Darom Duha Svetoga apostoli će imati ovlast ‘opraštati grijehe‘, naravno ne svojom silom niti svojom zaslugom nego samo i isključivo Božjim darom. Sjetimo se kako su jednom prilikom farizeji ozbiljno prigovorili Isusu koji je prije čuda ozdravljenja rekao bolesniku da mu se ‘opraštaju grijesi‘ kako ‘opraštati grijehe može samo Bog‘! I danas je tako: u ispovijedi grijehe ne oprašta svećenik nego sam Bog, a svećenik je posrednik tog opraštanja i ‘Božji glasnogovornik’ onome tko se ispovjedio ‘što mu se dogodilo’: da su mu grijesi oprošteni.
Kod svih ukazanja uskrsli Isus pozdravlja nazočne riječima ‘Mir vama‘. Kako taj mir živi u ljudima koji vjerom prihvate Isusovo uskrsnuće jedinstveno nam svjedoči tekst Djela apostolskih, čiji smo kratki odlomak danas slušali kao 1. misno čitanje: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.“ Dakle su prvi kršćani bili prvi istinski komunisti koji su uspijevali ostvarivati bratsko zajedništvo u punom smislu riječi. No, nisu oni tako dugo izdržali jer su ljudi ‘kvarni‘ pa su rano počeli živjeti jedni na račun drugih. Tako da je već sv. Pavao nekoliko godina kasnije morao napisati kako čuje da ‘neki, ništa ne rade nego dangube‘. I da se ne šali nastavio je nimalo nježnim riječima: „Tko neće da radi, neka i ne jede.“ Tako dakle kršćanska vjerna ne prihvaća lijenost nego potiče ljude da upotrijebe svoje sposobnosti koje su im dane od Boga i za svoje i za zajedničko dobro.
Razmišljajući danas o vjeri koja vidi nevidljivo, dobro će nam doći misli koje je zapisao poznati mistik Halil Džubran. On ovako, na pjesnički način, opisuje sukob naših osjetila: „Reče oko jednog dana: ‘Iz ovih dolina u plavičastoj magli vidim goru. Nije li divna?’ Uho se naćuli i nakon nekog vremena veli: ‘Gdje je gora? Ne čujem nikakvu goru.’ A nos će: ‘Ne osjećam nikakvog mirisa. Ovdje nema gore.’ Oko se tada okrene u drugom smjeru. Ostali raspravljahu dalje o toj čudnoj varci i dođoše do zaključka: S okom nešto nije u redu.“
Nismo li i mi takvi kad nam je teško vjerovati. Radije zaključimo da nešto nije u redu s onima koji istinski vjeruju i žive po svojoj vjeri, umjesto da ponizno priznamo kako postoje stvarnosti koje mi ne razumijemo ili teško shvaćamo. Opravdavamo svoju nemoć i nespremnost da vjerujemo, a osuđujemo ili proglašavamo fanaticima one koji vjerom gledaju i nevidljive stvari. Zaboravljamo da osim ovih očiju koje vide materijalnu stvarnost postoje i oči srca, koje vide nevidljive duhovne stvarnosti. Tko Boga voli i u čistom srcu nosi, vidjet će ga tamo gdje nevjernici ostaju slijepi.
