Upornost i jaka vjera stvaraju čuda
20. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2020)
I ove je nedjelje uskrsli Isus došao k nama, baš k nama koji smo se okupili na ovoj sv. misi u našoj župnoj crkvi. Među nama je na tri načina: po okupljenim vjernicima (gdje su dvojica ili trojica skupljena u moje ime, ja sam među njima), po riječima koje se u evanđelju čitaju (Riječ Gospodnja: Slava tebi Kriste) i ono najtješnje po svetoj pričesti (ovo je Tijelo moje). Jednako tako došao je i k svim drugim kršćanima okupljenima na sv. misi u drugim crkvama i kapelama širom svijeta.
Evanđelje nam govori da se zemaljski Isus nalazio u ‘krajevima tirskim i sidonskim‘. Nama su to nepoznati krajevi i ne znamo koliko je ljudi bilo uz Isusa, ali smo čuli da je tu bila i jedna glasna žena, majka teško bolesne kćeri. Vi majke najbolje znate kako je to kad su djeca teško bolesna. Evanđelje ističe zanimljivu pojedinost da ta žena nije bila Židovka nego Kanaanka iz onih krajeva. No, premda je bila strankinja, očito je dosta toga čula o Isusu. Vjerojatno nije zapamtila puno od toga što je čula da je Isus govorio, nego je zapamtila da je čula kako je Isus neke ljude i čudesno ozdravio. Čula je da je Isus neke ljude čudesno ozdravio… a ona ima teško bolesnu kćerku. I zato nije mogla propustiti takvu priliku u kojoj se našla: blizu je Isusu, a kod kuće ima teško bolesnu kćerku.
No, njezina molba za ozdravljenje kćerke nije pala na plodno tlo: Isus joj ne uzvraća ni riječi! Nemoguće da Isus nije čuo što je ta žena vikala… i valjda ne samo jednom, kad su mu učenici rekli: „Udovolji joj jer viče za nama.“ Eto, čak je i učenicima neugodno, a Isus kao da uopće ne mari. I još opravdava svoj postupak: da je on poslan samo k Izraelcima. Očito je u toj raspravi s učenicima Isus malko zastao pa ga je ta žena dostigla, pala pred njim na koljena i zavapila: „Gospodine, pomozi mi!“ Isus je i dalje neobično uporan u odbijanju pomoći toj ženi i kao da je omalovažava onim ljudima poznatom izrekom: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“
Sigurno bi se mnogi ljudi na ovakve Isusove riječi i ovakav postupak srdito okrenuli i ljutiti, možda i psujući, otišli od njega. No, žena je, valjda nadahnuta Duhom Svetim, spoznala da joj ljutnja i psovke ne bi nimalo pomogle – jedino joj može pomoći Isus. Žena se brzo snalazi i okreće Isusove riječi u svoju korist: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ I sam Isus je bio zadivljen upornošću i snalažljivošću ove žene i ispunio je njenu molbu. Koliko se samo ljudskog divljenja toj ženi može čuti u Isusovim riječima: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I evanđelje završava riječima da se je dogodilo ono što je žena željela: ‘I ozdravi joj kći toga časa‘. Eto tako čvrsta i uporna vjera stvara čuda. A čuda često puta izazivaju divljenje i čuđenje, ali ne nužno i vjeru.
Na tu temu piše i apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima. Pavao piše da on Rimljanima kao poganima naviješta radosnu vijest o Isusu, vijest koju su pripadnici židovskog naroda odbili. Pavao kaže da bi tako htio svoje sunarodnjake – Židove – izazvati na ljubomor. Naime, Židovi su kroz mnoga stoljeća iščekivali obećanog Spasitelja koji će riješiti sve njihove muke i životne nedaće. Godinama su slušali brojne proroke koji su najavljivali na koji način će taj Spasitelj djelovati, kako će to biti krasna i plodonosna vremena… a onda ipak nisu uspjeli prepoznati Spasitelja kad je došao. Naime, Židovi kao da su se uvrijedili da bi njihov Spasitelj mogao tako silno djelovati, brojna čudesa činiti, i onda na kraju tako jadno na križu završiti. Zanosne riječi koje je Isus govorio, i čudesna djela koja je činio, davale su opravdanu nadu da bi to mogao biti obećani Spasitelj. I onda su se po smrti na križu raspršile i netragom nestale sve njihove nade da bi Isus mogao biti taj obećani i očekivani Spasitelj. Niti Isusovo uskrsnuće ih nije moglo izmijeniti. Taj svojevrsni neuspjeh kod Židova potaknuo je apostole da pođu širiti radosnu vijest ljudima drugih naroda.
Možemo se više ili manje čuditi Židovima što tako čine a možemo se i trebamo se zapitati kako se ponašaju, kako žive danas mnogi pokršteni ljudi. U djetinjstvu su bili kršteni, u mladosti su primili sakramente… a onda kao da su na to sve zaboravili i zanemarili. Možda i iz istog razloga kao i Židovi: Bog im ne izgleda dovoljno atraktivan u životu. A danas se doista nude tolike atrakcije, bučne i blještave, pa i nije tako teško biti njima obuzet. Rijetki primijete da su te današnje atrakcije kratkoga daha, brzo se njima ljudi zasite, pa se opet moraju smišljati sve nove i nove atrakcije kako bi se život učinio što zanimljivijim i radosnijim. Neki ljudi imaju sreću da relativno brzo primijete prazninu tih atrakcija pa potraže i ono trajno Božje u svom životu, dok neki trajno ustraju i neprestano traže životnu sreću tamo gdje je nema niti se može trajno naći.
Jučer smo proslavili svetkovinu Velike Gospe koja nas je podsjetila da nam Bog sprema nešto doista vrijedno i trajno: vječni život u nebu. To može biti i naš život ako Božju ponudu ne odbijemo. Svaka nedjelja nas poziva da se doživimo kao vrijedna Božja stvorenja, koja ne putuju ovim svijetom samo ‘od kolijevke pa do groba‘ nego od začeća i rođenja, kroz svakodnevne teškoće i radosti u vječnu radost neba. Prihvatimo uskrslog Krista i Mariju na nebo uznesenu za svoje životne suputnike i stići ćemo do sretnog cilja: vječnost u nebu.
