Upotrijebiti sposobnosti sada, put je u sretnu vječnost

25. NEDJELJA KROZ GODINU – ŽALOSNA GOSPA

(A-2014)

Na počecima Svetoga pisma, kad se prenosi poruka o stvaranju čovjeka, zapisano je i to da je čovjek dobio u zadatak ‘raditi na zemlji i sebi je podvrgnuti‘. To ‘podvrgnuti je sebi‘ valjda znači jednostavno ‘poboljšavati uvjete života‘. I duga ljudska povijest nam pokazuje uistinu nevjerojatan napredak čovječanstva. Najjednostavnije rečeno: oni ‘prvi ljudi‘ ne bi ni znali ni mogli živjeti ‘po naški‘ niti pak bismo sada mi mogli živjeti ‘po njihovom‘. Sjetimo se samo u kakvoj smo nevolji kad zakratko nema struje!

Isusova prispodoba iz današnjeg evanđelja na tragu je tog ‘zakona rada‘ koji je dobio čovjek od samoga Boga Stvoritelja. U svojoj prispodobi Isus se prilagođava svojim slušateljima pa im govori o potrebi konkretnoga rada u jednom vinogradu. Nije rekao svojim slušateljima da u svijetu treba nešto raditi, jer se onda taj ‘svijet‘ i to ‘nešto‘ tako razvodne da se čovjek lako pogubi pa ne zna što bi i kad bi. Osobito ako mu se ‘ne da’, onda si lako nađe isprike za nerad.

Očito je dakle da je u ovoj Isusovoj prispodobi doma-ćin koji zove na rad u vinograd sam Bog Stvoritelj, a radnici su zapravo svi ljudi. I svi su pozvani na rad. Očito je u vinogradu bio neki ‘poslovođa’ koji je upućivao, određivao, tko će što raditi. Tako nekako možemo reći da i u dugoj ljudskoj povijesti ima pojedinih ljudi koji upućuju, određuju, što će tko raditi. Idealno bi bilo kad bi svatko radio prema svojim sposobnostima, a koje su nam vrlo različite. Zapravo su nam naše ‘sposobnosti‘ istinski ‘poslovođa‘ za ono ‘što trebamo raditi‘!

U našem životu se često brka ‘čovjekovo dostojanstvo‘ s ‘čovjekovim sposobnostima‘. Pa se onda veli da su svi ljudi jednaki. Da, jednaki su u svom ljudskom dostojanstvu, ali nisu i ne mogu biti u svojim ljudskim sposobnostima. Lako razumljivi primjer: ne može netko pjevati u zboru ili operi, ako nema sluha. I nije time nimalo manje vrijedan… samo je očito za drugi posao spreman. Jednako tako se ne može netko baviti atletikom, ako se ‘sam sa svojim nogama svadi‘. I još jedan primjer: ne može netko raditi u visinama, ako se boji visina. Lako je zamijetiti da bismo ovakve i slične primjere mogli nabrajati i nabrajati do besvijesti. No, poruka je jednostavna: ako nisam za ovo, onda mogu ono.

Radnike iz Isusove prispodobe na kraju dana zbunilo je dobivanje plaće. To zbunjuje i sve ljude sve do naših dana. Sindikalni povjerenici svih vremena posve sigurno bi se pobunili na takav način plaćanja. Sindikalisti, pa i svi mi s njima, bi rekli: za isti rad, ista plaća… ako pak nije isti rad, onda ni plaća ne može biti ista.

I onda je gospodar vinograda – dakle Bog – pojasnio radnicima da im uopće ne čini krivo: dobili su onoliko za koliko su se pogodili – a to je bila cijela dnevnica. A to što su cijelu dnevnicu dobili i oni koji su kratko radili, posljedica je gospodareve dobrote. Koja je to poruka za nas? Da i oni ljudi koji su radili u životu najpriprostije poslove, kao i oni koji su radili najodgovornije poslove, pri Bogu imaju jednaku plaću: vječnost. Naime, stručnjaci za Sveto pismo tumače da je taj ‘denar na dan‘ zapravo konačna plaća za čovjekov život na zemlji. Taj ‘denar’ je zapravo vječnost! Bog daruje vječnost svim ljudima koji su ‘radili’: radili prema svojim sposobnostima i raznim životnim okolnostima. To pak je onda utjeha svima nama…, to je uistinu radosna i umirujuća poruka: čovječe, ne žalosti se ako ne drmaš ovim svijetom, ne žalosti se ako mediji ne znaju za tebe i tvoje poslove… Onaj koji na kraju daje plaću darovat će ti vječnost i za obične poslove, i za one ‘sitnice od jednog sata‘ koje praktički nitko nije zamijetio za tvoga života. Nema života, nema čovjeka, koji ne bi mogao dobiti ‘denar‘ od Boga, ako se svojim radom uključi u poboljšavanje svijeta i ljudi. Taj rad može biti i vremenski kratak i za ljude malo zamjetljiv, ali pred Bogom ti plaća ne gine!

Onim prvim radnicima gospodar vinograda nije ništa ustegnuo, dobili su onoliko za koliko su se pogodili… a ovi posljednji radnici pak su osjetili dobrotu toga gospodara.

Naslov današnje Isusove prispodobe nije ‘Radnici u vinogradu‘ nego ‘Dobri gospodar vinograda‘. U prvom planu ne stoji uspoređivanje između radnika: razlika između marljivih i lijenih, dobrih i loših, svetih i grešnih… nego je riječ o opisu ‘dobroga Boga‘. Vinograd Božji je doista sav svijet i svi su ljudi pozvani dati svoj ‘obol‘, svoj dio, da bi taj svijet postao ljepši i bolji. Zaista, i oni ljudi koji za Boga ne znaju, ili misle da  Boga niti nema, nisu promašili svoj život ako rade dobra djela. Jedino im može biti velika smetnja za istinsku životnu radost to što si oni misle da će sve to dobro koje su učinili jednom propasti, a i oni sami da će nestati u grobnoj jami, ma kako dobri u svijetu bili. Šteta je za njih što ne znaju da čineći dobro, ispunjavaju Božju volju, i da tako hode kroz ovaj život prema vječnom životu. Tu smo mi kršćani u istinskoj prednosti: mi po vjeri znamo da ništa dobroga neće propasti zauvijek i da ćemo i mi sami za naša dobra djela biti nagrađeni iznad svih naših očekivanja.

Tu nam je dobar primjer apostol Pavao, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju iz Poslanice Filipljanima.

Svoju Poslanicu Filipljanima apostol Pavao piše iz zatvora u Rimu. On iščekuje izlazak pred sud i ne zna kakva će biti presuda: moguće je i da bude ona najteža – smrtna osuda. U dubokoj vjeri u uskrslog Krista apostol Pavao smatra da bi i smrt za njega bila dobitak – jer bi se tako i on pridružio uskrslom Kristu u vječnosti. S druge strane apostol Pavao osjeća da vjernici Filipa još nisu dovoljno jaki u svojoj vjeri, pa bi im daljnji Pavlov život i djelovanje pomogli da se u vjeri učvrste. Zato je Pavao u nedoumici što izabrati. Izbor i rješenje prepustio je Bogu.

Mi, u našoj župi, danas proslavljamo i Gospu Žalosnu.

Ta Gospa Žalosna je Majka Božja. Pa, nije li nam malo neobično čuti da je Majka Božja: Žalosna Gospa. Pa bila je pod posebnom skrbi samoga Boga, svemogućega Boga, i valjda joj je Bog mogao priuštiti takve uvjete življenja da se niti jednoga dana, niti jednoga sata, ne bi trebala žalostiti! Sveto pismo nam svjedoči da je Majka Božja doista u životu bila i žalosna. Poznato je mnogima da se češće znaju i nabrojiti sedam žalosti Majke Marije. Bilo bi djetinje misliti da je Marija doista imala točno sedam žalosti tijekom svoga života; broj sedam za Sveto pismo jest ‘broj punine‘. Najjednostavnije rečeno: Marija je uz puno radosti u svom životu imala i puno žalosti. Eto tako Bog djeluje u svijetu: ne oslobađa ljude od teškoća nego ih nadahnjuje i jača da i u teškoćama ne zataje. Marija je u Gospodnjem vinogradu radila od ‘prvoga sata‘ i dobila je nagradu: ‘denar vječnosti‘. I meni i tebi, i svakome od nas, je obećan taj ‘denar vječnosti‘. UpotrijeUpotrijebiti sposobnostibimo svoje sposobnosti da ga i postignemo.