Uz uskrslog Krista život više nije putovanje prema ‘crnoj jami’

BIJELA NEDJELJA

(A-2014)

         Ovih je dana toliko ‘crnih vijesti‘, a mi danas slavimo ‘bijelu nedjelju‘. Zašto su za mnoge ljude vijesti ‘crne‘ više-manje znamo… a nedjelja svoj naziv ‘bijela‘ vuče iz daleke starine. Naime, dugo vremena uglavnom su bili kršteni odrasli ljudi nakon trogodišnje priprave. Također je najveći broj tih ljudi bio kršten na misi vazmenog bdijenja na veliku subotu. Nakon krštenja ti su krštenici obukli bijele haljine – i to su ih doslovce obukli, a nisu se samo simbolički stavile na njih kako to mi sada činimo kod krštenja djece. I onda su prve nedjelje poslije krštenja ti novokrštenici došli na sv. misu obučeni u te bijele haljine, pa kako ih je bilo puno to se je do njih ‘zabijelila‘ sva zajednica okupljenih vjernika. I tako su tu nedjelju kršćani prozvali ‘bijelom nedjeljom‘. Eto tako smo s najosnovnijim podacima ‘riješili’ naziv ove ‘bijele nedjelje’.

A što ćemo s ‘crnim vijestima’? Vjerojatno prvo treba riješiti to da ukupne okolnosti življenja i nisu tako ‘crne’ kao što nam se po medijima: radiju, televiziji i novinama predstavljaju. Naime, danas gotovo da i nisi moderan, nisi u trendu, ako se na nešto ne žališ i ako puno toga ne kritiziraš! Mnogo manji broj ljudi je spreman založiti se tako da se dogode makar mala poboljšanja. I poznati psihijatar dr. Vladimir Gruden je prošloga tjedna, u emisiji ‘Oluja‘ na tv-mreži, rekao kako su danas mnogi ljudi jednostavno ‘lijeni‘. I onda je dodao kako ne misli da su samo fizički lijeni nego i duhovno: jednostavno si ne daju truda malo dublje promisliti svoju situaciju i moguće rješenje koje bi makar malo tu situaciju izmijenilo. Tu smo vjerojatno mi kršćani, koji se praktički redovito okupljamo na sv. misi oko uskrslog Isusa, u povoljnijoj – doslovce privilegiranoj – situaciji jer nas ipak svaka nedjelja makar malo podiže u optimizmu. Doista svake nedjelje slušamo, nekad makar i samo ‘s pola uha‘, kako životne teškoće, koje su stvarne, ipak nisu razlog da potonemo u beznađe i očaj nego da su nam prilika i izazov da se založimo – i svojom snagom i Božjom potporom – da s jedne strane očvrsnemo u nošenju životnih teškoća i da s druge strane pronalazimo rješenja za mijenjanje tih životnih situacija na bolje. Jer što je čovjek stariji to ima više iskustva kako je u životu podnio i ono što mu se činilo da ne može… i kako je i promijenio ono što mu je svojevremeno izgledalo zacementirano i nepromjenljivo.

Najnevjerojatnija promjena se dogodila po Isusovu uskrsnuću koje smo prošle nedjelje proslavili, a koje zapravo i svake nedjelje slavimo. Kroz sve ovo uskrsno vrijeme do duhovske nedjelje slušat ćemo kako je to Isusovo uskrsnuće istovremeno izazivalo i veliku radost i veliku nesigurnost: radost što se to zbilo i nesigurnost kako je to moguće?! Treba reći da su svi Isusovi suvremenici bili zatečeni tim uskrsnućem: i protivnici i prijatelji. Isusov prazni grob nije dokaz uskrsnuća… prazni grob samo pokazuje da se je nešto neočekivanoga zbilo. Ni sama ukazanja uskrslog Isusa nisu dokaz njegova uskrsnuća: pa i apostoli su prvo pomislili da vide duha, da je to ‘utvara’. Apostol Toma o kojemu smo danas slušali je najpoznatiji primjer nevjerovanja u Isusovo uskrsnuće. Vjera u Isusovo uskrsnuće se oslanja na nutarnje razumijevanje Kristovih riječi i njegovih obećanja.

Apostol Toma je ‘blizanac‘, piše u Svetom pismu ali ne piše kome je blizanac pa možemo reći da je Toma blizanac  svakome vjerniku po toj radosti i sumnji u Isusovo uskrsnuće. U novom broju časopisa Živo vrelo pročitao sam: ‘sumnja je sestra blizanka vjeri‘. Vjera se stalno susreće i suočava sa sumnjom. Ta sumnja je korisna i dobra je pomoć za rast u vjeri ako nas pomalo prisiljava da svoju vjeru sve dublje upoznajemo. Zato ne smijemo biti ‘duhovno lijeni’, kako reče dr. Gruden. Apostol Toma se ne boji postavljati pitanja i tražiti odgovore.

Važno je zamijeti kako je apostol Toma rekao da neće vjerovati dok ne dotakne Isusove rane… a kad ga kod slijedećeg susreta uskrsli Isus zove da mu dotakne te rane, Toma to ne čini: dosta mu je što je čuo Isusove riječi. Tko čuje Isusove riječi, ne samo ušima nego i nutrinom svoga bića, ne treba nekog drugog dokaza. Isusovo uskrsnuće je dar koji se nudi slobodi našega prihvaćanja, slobodi naše vjere. Prorok Izaija je napisao da smo mi ljudi ‘urezani u dlan Božje ruke‘, pa sv. Antun Padovanski to tumači ovako: ‘Isusovi su dlanovi papir, čavli su pero, a prolivena krv tinta‘. Urezani smo u Kristov dlan, u ljubav očitovanu u ranama. To su doista utješne riječi i istinska poruka za ljude svakoga vremena, a osobito suvremenom čovjeku kojemu se život često pretvara u ‘utrku bez cilja‘. Po Isusovoj muci i smrti uneseni smo u novi, božanski život. Isusovi učenici su do njegove smrti živjeli s Njime, poslije njegova uskrsnuća živjet će od Njega. Drugoga puta nema. Samo prihvaćajući istinu Isusova križa, možemo proniknuti u otajstvo uskrsnuća: najprije Isusova, a onda i našega uskrsnuća. I onda životna stvarnost doista nije crna, makar je teška, jer je obasjana uskrsnućem i vječnim životom.