Vjera čini čuda

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

Dok smo slušali današnje 1. misno čitanje iz Knjige proroka, nama neobičnog imena, Habakuka – mogli smo na tren pomisliti da se tu opisuje stvarnost našega vremena. Jer i danas se žalimo na ‘nepravdu i ugnjetavanje, pljačku i nasilje‘. I pritom se mnogi ljudi našega vremena srde najčešće na političare: zašto takvo stanje ne mijenjaju na bolje. Osobito zato jer su prije izbora obećavali da će sve, ako ne baš sve, a ono puno toga promijeniti na bolje. A izgleda kao da se ništa ne mijenja na bolje neko kao da mnogo toga postaje još gore. Ljudi koji su vjernici nerijetko i samom Bogu prigovaraju – osobito zato što vjeruju da je Bog svemoćan i sveznajuć – prigovaraju što se Bog jače ne zauzme za tako ugnjetavane i unesrećene ljude. Čuli smo da je upravo tako prorok – dakle Božji čovjek, vjernik – svojevremeno prigovarao Bogu: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje?“ Iz Božjeg odgovora proroku čuli smo da Bogu nije nepoznata takva ljudska stvarnost, ali i da takva stvarnost jest privremena i doći će do stvarne promjene. Tako Bog poziva ljude na strpljivost kao što je i sam Bog strpljiv s ljudima. Strpljiv ali pravedan. Drugim riječima: svoju životnu stvarnost, lijepog i ružnog, vjernici trebaju živjeti s vjerom, s povjerenjem u Boga. Tu bismo valjda svi mi mogli dodati: „Lako je, Bože, živjeti s vjerom dok je lijepo i dobro… ali kad je muka i tjeskoba, to nam baš i ne ide.“

Očito su takve stvarnosti mučile i Isusove učenike pa su – kakao smo to čuli na početku današnjeg evanđelja – zamolili Isusa: „Umnoži nam vjeru! Da, da, za življenje teških životnih stvarnosti doista nam je potrebna jaka, umnožena vjera. U svom odgovoru na ovu zamolbu svojih učenika Isus je sigurno iznenadio i začudio svoje učenike. Valjda je začudio i nas koji danas to isto slušamo u evanđelju. Osobito nas čudi onda ako evanđelje ozbiljno slušamo, ako taj Isusov odgovor apostolima slušamo i kao njegov odgovor nama danas, sada i ovdje. Jer Isus je rekao apostolima onda, a nama govori sada da je dostatna i mala, jako mala vjera da stvara čuda. I vjera mala kao ‘gorušičino zrno‘ – a koje je veličine makova zrna – veli Isus, dostatna je za činjenje čuda. Za primjer dogođenog čuda na temelju tako male vjere Isus je upotrijebio sliku presađivanja velikog stabla duda. Gorušica je inače biljka od koje se pravi svima nama poznati senf, a stariji znaju i kakvo je stablo dud, mlađi to vjerojatno većinom ne znaju. A pokazivanje vjere, življenje vjere je i naš život po Isusu u ovome svijetu koji malo mari za vrednote vječnosti koje je Isus živio.

I dok su se apostoli valjda još čudili tome što im je Isus rekao, Isus nastavlja iznošenjem jednog primjera iz svakodnevice ondašnjeg načina života: o slugi koji poslužuje svoga gospodara. Naime, to je bilo vrijeme gospodara i robova koje nama danas izgleda poprilično neobično, ako ne i posve čudno. Tom prispodobom Isus daje jednostavnu poruku: svatko treba obavljati svoj posao! Usput rečeno: zar danas nema robova i gospodara – makar se tako više ne zovu ni jedni ni drugi? No, koja je bitna razlika ako ti u naše vrijeme poslodavac može narediti da moraš raditi petkom i svetkom … i to moraš raditi tamo gdje hoće on, a ne ti… i onda dobiješ neku mizernu plaću, ili čak mjesecima ne dobiješ nikakvu plaću?! Onda je bar gospodar osiguravao robovima stan i hranu… a danas poslodavac ni to ne čini.

I onda Isus završava zaključkom da smo mi ljudi takvi Božji stvorovi koji smo od Boga dobili najprije život, pa onda sposobnosti koje odgovaraju životnim situacijama u koje smo stavljeni. Na nama je da to upotrijebimo tako da ispunimo Božji plan s nama. No, no, ima i jedna olakotna okolnost pred Bogom: kad pogriješimo u upotrebi svojih sposobnosti u danim životnim okolnostima, nismo sami sebe trajno upropastili nego se možemo pokajati i sigurno će nam biti oprošteno. Iz prispodobe o milosrdnom ocu i rasipnom sinu zna-mo da pritom Bog neće cjepidlačiti nego će nam radosno i velikodušno sve oprostiti. Sve oprostiti.

Apostol Pavao u Poslanici potiče Timoteja kako da on živi vjeru koju je po naviještanju apostola Pavla od Boga na dar primio.

Prorok Habakuk proziva Boga za nečinjenje u mučnim stvarnostima života židovskog naroda. Bezbožnost i nepravda postale su stvarnost svakodnevnog življenja, pa proroku izgleda da je Bog ravnodušan na sve negativno što se događa. Prorok pita Boga ‘dokle‘?

Ne bismo nikada trebali zaboraviti ono najvažnije: vjera u Isusa Krista nije prvotno usmjerena na ovozemaljski život i nipošto se ne zaustavlja samo na zemlji. Vjera smjera u vječnost, vjera smjera prema Bogu. Bog zna što čini i zna zašto nam daje određena iskušenja kroz koja moramo proći. Nije tako rijetko da čovjek tek u zreloj životnoj dobi spozna kako mu je neka životna nevolja bila od koristi u daljnjem životu, makar mu je to bila velika muka dok je trajalo. A sve će nam do kraja biti jasno tek u vječnosti. Svako druženje s Bogom u osobnoj molitvi, u primanju sakramenata i u nedjeljnoj sv. misi dobar je način osvježavanja i učvršćivanja naše vjere da ovim svijetom prema vječnosti putujemo. Bože, umnoži nam takvu vjeru.