Vjera stvara čudesa

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

U davna vremena velikim dijelovima svijeta vladala je lako prenosiva, dakle zarazna, a u ona vremena i neizlječiva bolest – guba. Ljudi našega vremena koji žive u nesigurnosti i strahu od moguće zaraze poznatim nam virusom, mogu doista lako razumjeti strah i nervozu ljudi Mojsijeva vremena, koji su živjeli u strahu zbog moguće zaraze gubom. Čuli smo kako je i u Mojsijevo vrijeme izbjegavanje kontakta s oboljelima bila najsigurnija metoda u zaštiti od bolesti gube. Zato su  oboljeli od gube trebali otići u ‘samoizolaciju’ i živjeti posve odvojeni od zdravih ljudi. Čak su svi bolesnici od gube morali biti drukčije odjeveni da bi se već na daleko raspoznavali kao mogući prenositelji bolesti… i k tome su morali još i glasno vikati da su zaraženi kad bi se slučajno susreli sa zdravim ljudima. Mnogi bi sigurno rekli da je to bilo grubo ponašanje zdravih ljudi prema tako teškim bolesnicima.

Bolesnici od gube živjeli su dvije doista strašne stvarnosti: prvo, bolest je bila neizlječiva i drugo, morali su se trajno odvojiti i od svojih najmilijih: roditelji od djece, supružnici od supružnika. I to bez ikakve nade da će se to jednom promijeniti. K tome je bila pridodana i treća nevolja da su ljudi, i oboljeli i zdravi, vjerovali da je ta teška bolest božja kazna za njihove velike grijehe. A kako su bila bolesna i djeca, koja još nisu mogla napraviti neke teške grijehe, to su onda tumačili da djeca tu kaznu bolesti snose za grijehe svojih roditelja… možda čak za grijehe djeda ili bake, ili nekih još daljnjih predaka. Dakle, tri strašna životna tereta nosili su ti gubavci.

Zato je bilo vrlo neobično što se je jedan gubavac usudio doći tako blizu Isusu. Sigurno je taj gubavac svojim dolaskom tako blizu Isusu jako iznenadio sve one koji su Isusa pratili. Jer da ih nije iznenadio sigurno bi ga mnogi vrlo grubo otjerali od sebe dok je još bio podalje od njih. A gubavac je kleknuo pred Isusa i zamolio ga: da ga očisti od gube. U toj njegovoj molbi krije se vjera, velika vjera, da je Isus nešto više od običnog čovjeka. Jer običnog čovjeka nije imalo nikakva smisla moliti za ozdravljenje – jer obični čovjek to nije mogao učiniti.

Evanđelje kaže da je Isusa ganulo to što je gubavac učinio pa ga je ‘dotaknuo’. A dotaknuti gubavca bila je najveća ludost, praktična sigurnost da si i sebe zarazio, a gubavcu nisi pomogao. A Isus je gubavcu pomogao: čovjek je odmah ozdravio. Može nas malo začuditi da je nakon tako čudesnog ozdravljenja Isus zabranio čovjeku da o tom priča drugima. Rekao mu je neka samo ide pokazati se svećeniku, i neka prinese zahvalni dar Bogu za svoje ozdravljenje. Dva su razloga zbog kojih je gubavac trebao otići svećenicima i prinijeti dar zahvalnosti Bogu. Ako je guba bila kazna za grijeh, onda je prineseni dar bio zahvala Bogu za oprost od kazne. A k tome su u ona vremena svećenici bili jedini pismeni ljudi koji su ozdravljenome mogli napisati potvrdu da je zdrav. Drugi ljudi uglavnom nisu znali ni pisati ni čitati.

Valjda nas pretjerano ne čudi što ozdravljeni gubavac nije posluhnuo Isusovu zapovijed da ‘nikome ništa ne pripovijeda’ o tome što mu se dogodilo. Pa, stvarno, kako bi neki čovjek mogao šutjeti o tako čudesnom događaju u svome životu? Valja nam priznati da ni mi, nitko od nas, ne bi mogao šutjeti o tome. A sigurno je njegovo pripovijedanje o tom ozdravljenju potaklo i mnoge druge bolesnike da pri Isusu potraže ozdravljenje – mnogi su ga i zadobili. Tu se opet trebamo podsjetiti da je Isus činio čuda onda kad su ljudi vjerovali da on to može učiniti. Mnogi bi ljudi, onda i danas, htjeli da se prije dogodi čudo i tek će onda vjerovati. A mnogi ne bi ni onda vjerovali jer bi sami sebi rekli da se je to dogodilo slučajno.

Tako sam svojevremeno čitao o jednom mladom liječniku koji je prvu službu dobio u bolnici u Lurdu. On sam je svjedočio da se zaposlio kao ateist, nevjernik, i da je samom sebi obećao da će povjerovati u Boga ako se za vrijeme njegove službe u bolnici dogodi neko čudo ozdravljenja. I zbilja se dogodilo čudesno ozdravljenje, ali – rekao je liječnik – nisam postao vjernik nego sam to ozdravljenje sam sebi protumačio kao slučajni događaj. Čudio se čudesnom ozdravljenju, ali nije povjerovao u Božji zahvat u tom ozdravljenju. Čudesa ne stvaraju vjernike, nego vjera stvara čudesa.

Zato nam apostol Pavao u današnjem drugom misnom čitanju poručuje da sve u svom životu trebamo činiti ‘Bogu na slavu’. Drugim riječima da trajno živimo oslonjeni na Boga: i onda kad nam ‘dobro ide’ kao i onda kad nam ‘loše ide’. Nije tajna reći da je ozdravljeni gubavac kasnije umro, kao što umiru svi ljudi. Pa, konačno, i sam Isus je umro da bi svojim uskrsnućem smrt pobijedio. Isus nije dokinuo smrt koja je trajno iskustvo svih ljudi. Svojim uskrsnućem Isus je najavio svim ljudima da smrt nije čovjekovo ugasnuće i nestanak, nego preobrazba u drukčiji život vječnosti. Čudesno ozdravljenje gubavca nam nosi poruku: Isus može ljude čudesno ozdraviti pa nas onda može i čudesno uskrisiti. I to je konačna pobjeda života.