Zadivimo Isusa svojom velikodušnošću

32. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

I oni koji površno slušaju misna čitanja sigurno pamte da su Isusa redovito pratila velika mnoštva ljudi. Bili su zadivljeni onim što je Isus govorio i još više onim što je činio. Oni koji bolje pamte sigurno se sjećaju da sva četiri evanđelja opisuju česte Isusove susrete s pismoznancima, farizejima i carinicima. I oni su bili u tom mnoštvu ljudi oko Isusa. Neobično je čuti da su Isusovi susreti s pismoznancima i farizejima, koji su same sebe smatrali boljima od drugih, često bili grubi – mi bi danas rekli na ‘granici sukoba’. A Isusovi susreti s carinicima, koje su brojni Židovi smatrali javnim grešnicima, Isusovi susreti su bili blagi, prijateljski. Sigurno nam je najpoznatiji susret s carinikom Zakejom kojemu se Isus pozvao na objed. I znamo kakva se promjena dogodila u Zakeju po tom susretu.

Isus se također više puta susreo i s udovicama, u to vrijeme najugroženijom skupinom ljudi. Naime, u židovskom patrijarhalnom društvu, koje su vodili isključivo muškarci, žene su bile u podređenom položaju, a udovice upravo u kritičnom položaju za goli život.

U današnjim misnim čitanjima susrećemo dvije udovice neobičnog, iznenađujućeg ponašanja. Obje udovice su bile krajnje siromašne i istovremeno začuđujuće velikodušne u darivanju. Najprije nas je iznenadio prorok Ilija. Čovjek je u velikoj nevolji: bježi od ondašnjih vlasti, konkretno od kraljice Izabele, kako bi spasio goli život. U tom bijegu, u stranom svijetu, nailazi na nepoznatu ženu koja se bavi svojim poslom: skupljala je drva. U nepoznatom kraju žedni Ilija ne zna gdje je zdenac ili izvor vode pa moli tu nepoznatu ženu da mu ona donese vode za piće. Računao je valjda da je žena iz toga kraja, kad tu skuplja drva, pa zna gdje ima vode za piće. I kad je vidio njezinu uslužnost, jer je žena ostavila svoj posao i pošla mu donijeti vode, odvažio se zamoliti je i malo kruha.

Onda je saznao gorku sudbinu te žene: ona je udovica i sprema se pripremiti posljednji obrok za sebe i za svoga  sina. Nema ona viška hrane za nepoznatog čovjeka. Po čisto ljudskom shvaćanju sad bi se Ilija trebao ispričati ženi što ju traži nešto nemoguće… pa će negdje drugdje potražiti pomoć. Umjesto isprike prorok Ilija je ljudski ‘drzak’, a vjerom u Boga jak. Od žene koja sprema zadnji obrok za sebe i za svog sina prorok Ilija traži da taj zadnji obrok donese najprije njemu. Dakle, za nju i njezinog sina neće biti ništa! S jakom vjerom u Boga Ilija govori ženi da će se Bog pobrinuti da joj ne ponestane hrane za nju i za sina… ako ga posluša.

U velikoj nevolji žena je povjerovala Iliji, učinila je kako joj je rekao i čudo se zbivalo: za mnoge dane imali su dovoljno hrane. Očito je to bila dobroćudna i velikodušna žena i njezina velikodušnost i darežljivost bila je od Boga veličanstveno nagrađena. Velika vjera u Boga proroka Ilije i velika vjera žene u riječi i obećanje proroka urodilo je čudom obilja. A mogla je ‘opsovati’ Iliju i predbaciti mu ‘kako se uopće usuđuje tražiti nešto takvoga’? A koliki ljudi, pokršteni ljudi, ne vjeruju da će obaviti sve poslove, ako nedjeljom ne budu radili?! I tako umanjuju vlastito dostojanstvo Božjih stvorenja. A, veliki su gazde.

Drugi događaj iznenađenja opisan je u današnjem evanđelju. Zbilo se to u Hramu u Jeruzalemu. Tu je bila postavljenja posuda u koju su ljudi ubacivali dobrovoljne priloge. Od tih priloga uzdržavao se sam Hram i pomagalo se ljudima u potrebi. Isus je zamijetio kako ‘mnogi bogataši bacahu mnogo… a jedna je udovica ubacila dva novčića’. I onda je Isus dozvao svoje učenike pa im je rekao kako je ‘jedna udovica ubacila najviše premda je ubacila najmanje’. Rekao im je i zašto je to najmanje ustvari najviše: jer je udovica dala SVE što je imala. Malko sad razmislimo: pa da nije stavila ništa… nitko joj ne bi mogao ništa zamjeriti. Ne znamo ondašnje cijene i što bi si ta udovica mogla kupiti za te novčiće… očito malo ili ništa, ali ona je dala SVE. Nije išla probati na kocki, na lutriji, nešto dobiti, ona je svoj život stavila u Božje ruke.

U ovih četrdeset i nešto godina svećeničke službe čuo sam nekoliko puta neke ljude kako sami sebe hvale da su dali puno, jer su dali jako malo. To su popratili riječima da je Isus rekao da je ona jedna žena dala najviše kad je dala najmanje. Samo su zaboravili nastavak Isusovih riječi: dala je najviše zato jer je dala sve, sve što je imala. Isus doista ne traži od ljudi da daju sve, ali je i Isus zadivljen kad vidi velikodušnost ljudi. Na pobožnosti križnog puta i nakon 2.ooo godina sjećamo se kako je ‘Veronika pružila Isusu rubac’ da si obriše lice. Ništa drugo nije mogla učiniti, učinila je ono što je mogla.

Valjda svatko od nas može Isusa nečim zadiviti: ne moraju to biti veliki novci, to mogu biti ulaganja svojih sposobnosti, od Boga darovanih sposobnosti, zajednici u kojoj živimo i radimo. Ja ću predložiti ono što bi koristilo našoj župnoj zajednici: sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi kako bismo i dane tjedna mogli živjeti što više kao kršćani, tj. kao dobri ljudi. Pa se odvažiti čitati na sv. misi, pjevati, predmoliti krunicu. Eto, neki posve konkretni pozivi i prijedlozi … a vas je župljana puno, pa svatko može nečim svojim u tome sudjelovati. Bog sigurno neće ostati dužan. Bog ne plaća svake subote, ali nikome ni dužan ne ostaje.