Živimo za denar vječnosti

25. NEDJELJA K.G. – ŽALOSNA GOSPA

(A-2020)

Svake nedjelje kršćani se kao Božji pozvanici sastaju s uskrslim Isusom i braćom i sestrama u vjeri kako bi najprije Bogu zahvalili za dar života i svega lijepoga i dobroga što su kroz tjedan proživjeli. Jednako tako kršćani u susretu s uskrslim Isusom žele biti nadahnuti njegovim riječima i primjerom da bi i u narednom tjednu mogli živjeti kršćanski. Da bi taj naš susret bio što iskreniji, srdačniji i plodonosniji to se na početku svake sv. mise kajemo za nedosljednosti u kršćanskom življenju: po riječima, djelima i propustom. I dakako, molimo oproštenje za te grijehe.

U 1. misnom čitanju današnje nedjelje čuli smo starozavjetnog proroka Izaiju koji poziva ljude da budu svjesni Božje blizine u svom životu. Tko nije toga svjestan za proroka je bezbožnik. Bezbožnik je u Svetom pismu čovjek koji se u svom ponašanju, u svom životu, ne opterećuje vršenjem Božje volje nego živi po svojim željama i planovima. Prorok Izaija poziva te ljude na promjenu, na povratak života po Božjem. Da bi se promijenio način života nužno je promijeniti i svoje srce, način mišljenja. Prorok Izaija napominje da je Bog uvijek spreman prihvatiti čovjeka. Bog ne pamti čovjekove grijehe nego ih rado oprašta.

A onda smo čuli apostola Pavla koji svoju Poslanicu Filipljanima piše dok je u zatvoru u Rimu. Ustvari je bio u kućnom pritvoru, gdje čeka poziv pred cara i njegovu presudu. Apostol ne zna kakva će biti presuda: blaga, stroga ili najstroža – smrtna kazna. Pavao piše vjernicima Filipa da je spreman prihvatiti i smrtnu kaznu i nastavak života – neka bude po Božjoj volji. On bi ipak htio izbjeći smrtnu kaznu kako bi i dalje mogao što većem broju ljudi navijestiti evanđelje – radosnu vijest o beskrajnoj Božjoj ljubavi prema ljudima. Na kraju apostol Pavao poziva vjernike Filipa da žive tako kako kršćani i trebaju živjeti. Jednostavno rečeno: kršćani moraju biti prepoznatljivi u svijetu po kršćanskom životu. Inače su kršćani samo imenom.

A živjeti kršćanski moguće je od ranog djetinjstva do smrti ili pak već u zreloj životnoj dobi pa do smrti. Upravo o tome nam pripovijeda Isus u prispodobi o ‘radnicima u vinogradu‘ u današnjem evanđelju. Radnici pozvani na rad u vinograd  zapravo su svi ljudi koji su pozvani u životu ostavljati ‘trag dobra‘. Pa kršćanski život i jest doista ostavljanje dobroga traga u zajednici ljudi s kojima živimo. Mnogo je toga što nam pomaže da ostavljamo taj trag dobra, jednostavno da kršćanski živimo, kao što također ima mnogo toga što nam otežava življenje na način kršćana. Primjera za to valjda ima bezbroj. Bilo bi dobro da se svatko sjeti jednoga, samo jednoga svoga primjera.

Zanimljiva je Isusova prispodoba o radnicima u vinogradu: nisu svi radili jednako dugo, a svi su dobili jednaku, istu plaću. Rečeni nam je i razlog te iste plaće: dobrota gospodara. Zanimljivo je zamijetiti da se na iznos plaće nisu bunili oni koji su došli oko podneva, ili nešto prije ili nešto kasnije: jer su valjda i svi oni bili svjesni da su ‘preplaćeni‘ u odnosu na one ‘od jutra‘. Izgleda da su svi drugi, osim onih ranoranilaca od prvog sata, shvatili da su dobili više nagradu negoli plaću – pa su bili sretni i zadovoljni. Bunili su se samo oni ‘od prvoga sata‘ premda su dobili točno onoliko za koliko su se pogodili – nisu bili prevareni niti zakinuti.

U toj prispodobi Isus nam je iznio Božju logiku, Božji način postupanja prema ljudima koje sve poziva na vjeru da dobra djela u životu na zemlji dobivaju nagradu vječnog života u nebu. Pa veće plaće, zapravo veće nagrade, i ne može biti nego: vječno sretni život, koji mi kršćani jednostavno zovemo ‘nebo‘.

Premda se na prvi pogled čini da su radnici koji su kasnije došli raditi bolje prošli, stvarnost je ipak drukčija. Jer su radnici od ranoga jutra mogli mirno raditi, biti zadovoljni, jer su znali da će na kraju dana dobiti plaću i tako si osigurati svagdanji život. Svi kasniji radnici su veći ili manji dio dana živjeli u zabrinutosti i neizvjesnosti hoće li toga dana što zaraditi da bi mogli normalno živjeti. Pa tako je nekako i nama kršćanima koji od djetinjstva vjerujemo u Božju pomoć tijekom života i nagradu u nebu pa nam je onda radosnije truditi se oko dobra, pa i velike teškoće podnositi, jer znamo da to neće biti pred Bogom zaboravljeno. Ljudi koji tek pred kraj života povjeruju Bogu, ipak su veći dio života živjeli u neizvjesnosti da se trude oko nečega što će po smrti morati ostaviti, a i sami će jednostavno u grobu nestati. Dakle, nisu privilegirani oni koji ne znaju za Boga i vječnost. Privilegirani smo mi vjernici koji računamo s Bogom i vječnim životom neba.

Mi u našoj župi danas slavimo i Isusovu Majku kao Žalosnu Gospu. Eto, bila je Isusova Majka, bila je Majka Bogočovjeka, a ipak je imala žalosti u životu. U prošlom broju Župnog listića imate malo podulji tekst o tome, pa si kod kuće na miru pročitajte – neki valjda već i jesu to ovog tjedna učinili. Dakle, Marija je imala žalosne trenutke i događaje u svom životu koje je živjela, najjednostavnije rečeno, s potpunim povjerenjem u Boga – pa neka i nama bude primjer da i mi svoje nevolje i teškoće živimo s povjerenjem u Boga: jer Bog nam dobra djela neće zaboraviti niti će nam ostati dužan.