Živjeti je radost jer prema vječnosti putujemo
3. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(B-2020)
Treća je nedjelja adventa i nekako smo na polovici tog posebnog vremena priprave za ovogodišnju proslavu Božića, blagdana proslave Isusova rođenja. Kroz mnoga su stoljeća Božji ljudi – prozvani zajedničkim imenom proroci – najavljivali taj događaj. Tako smo danas čuli kako prorok Izaija 800 godina prije Isusovog rođenja opisuje na koji će način taj očekivani Spasitelj djelovati. Tako među ostalim piše: ‘da će biti blagovjesnik siromasima, iscijelit će srca slomljena, zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje‘. Mnogi će se valjda sjetiti da je Isus u svom prvom javnom nastupu u sinagogi pročitao upravo te riječi proroka Izaije sa završnim komentarom ‘da se je to sada ispunilo‘. Dakle je Isus najprije riječima, a onda i svojim djelima, osobito čudesima, potvrdio istinitost onoga što je prorok Izaija mnogo godina prije napisao za njega. Proroka Izaiju se još često naziva ‘evanđelistom Staroga zavjeta‘ jer je najviše od svih proroka Staroga zavjeta pisao o djelovanju Spasitelja. Nevjerojatna je podudarnost onoga što je prorok Izaija pisao i onoga kako je Isus u stvarnosti djelovao. Nemoguće je da bi to bilo slučajno, to je očito djelo Božje providnosti, Božjeg nadahnuća proroka Izaije.
Takvo djelovanje Spasitelja, piše dalje prorok Izaija, donijet će polet i optimizam među ljude. Doista je kršćanska vjera donijela nevjerojatni optimizam među ljude sve do naših dana. Ukoliko tog kršćanskog optimizma nema u našoj sredini, ne primjećujemo ga tamo gdje mi živimo… pa onda smo sigurno djelomično i mi sadašnji kršćani za to krivi. Možda zato što prečesto očekujemo da svijet i ljude poboljša netko drugi, čak i da sam Bog to učini na silu, a premalo se mi sami, svatko od nas zalaže da svijet i ljudi u njemu budu bolji. Ma, zapravo, da mi – ja i ti – budemo bolji. Adventska ispovijed je sigurno dobar početak: najprije da se riješimo tereta učinjenih grijeha, a onda da zadobijemo Božju pomoć i snagu da budemo bolji – barem neko vrijeme i barem u nečemu.
Znamo da Isus nije imao lagodan život dok je ovim svijetom hodio. Rodio se u štali, umro je na križu. Između ta dva događaja bio je praćen oduševljenim mnoštvom koje ga je slijedilo: slušalo što je govorio i divilo se čudesima koja je činio. No, bilo je podosta i onih koji su ga zlurado pratili: nadajući se da će ga u nečem moći poniziti ili osramotiti među ljudima. Na kraju je mnoštvo ljudi zatražilo i smrtnu osudu. Ipak smrt nije bila konačna odrednica Isusova života – jer, uskrsnuo je. Tako po vjeri i mi znamo da životne teškoće nisu samo životna gnjavaža nego su put, nekada i vrlo teški i krivudavi, ali ipak put prema vječnosti. To pak onda znači da život jednostavno ima smisla i trajnu vrijednost. Isus doista ne oslobađa ljude od svih nevolja, bolesti i muka, nego po uskrsnuću svemu tome daje smisao i vrijednost.
Vremenski i prostorno najbliži pojavku Spasitelja Isusa bio je posljednji starozavjetni prorok Ivan Krstitelj. U današnjem evanđelju susrećemo ga okružena mnoštvom ljudi, kojima je Ivan bio zanimljiv: i onim što je govorio i načinom na koji je živio. Taj stil života Ivana Krstitelja pobudio je kod židovskih svećenika pitanje: ‘tko je on‘? Naime, svećenici su bili učeni ljudi onoga vremena, bili su upućeni u spise brojnih proroka koji su najavljivali dolazak spasitelja, pa im je izgledalo da bi taj Ivan, po onome što govori i čini, možda mogao biti obećani i željno iščekivani Spasitelj. Evanđelje kaže da su Jeruzlemci, dakle brojni stanovnici Jeruzalema, htjeli to saznati i zato su poslali svećenike da to ispitaju.
Valjda su bili poprilično razočarani kad im je Ivan rekao: „Ja nisam Krist.“ I da nije ni Ilija ni prorok. Bili su valjda postiđeni što im njihovo poznavanje spisa starozavjetnih proroka nije pomoglo da na vrijeme, onako prvi, prepoznaju Spasitelja. A važno je kad si ‘prvi‘ u nečemu, osobito nečemu važnom što drugi ne znaju ili ne mogu. I kad na više pitanja nisu dobili potvrdni odgovor, kakvom su se nadali, na kraju su pitali Ivana: „Pa tko si onda?“ Neka on sam kaže: tko je! I onda im je Ivan Krstitelj odgovorio riječima proroka Izaije: „Ja sam glas koji viče u pustinji: ‘Poravnite put Gospodnji‘!“ Koji put? Pa sigurno ne onaj put, ne one putove kojima ljudi zemljom putuju, nego put do ljudskog srca, do čovjekove nutrine. Da ne samo ušima nego i srcem prepoznaju i uzljube dočekanog Spasitelja. Naime, velika je razlika između onoga što se mora i onoga što se ljubi. Kad se nešto mora, onda se traže i pronalaze razne izlike zašto se to ipak ne bi trebalo činiti, a kad se nekoga ljubi onda niti velike zapreke nisu stvarne zapreke da se ta ljubav ne pokaže na djelu. Uz malo truda svatko si od nas za to može pronaći prilike i neprilike u svom životu. Tu ste vi roditelji valjda najbolji primjer što sve činite za svoju djecu, a što nikako ne biste činili za neku tuđu djecu. Tuđu djeca se špota, svoju djecu se opravdava. Svi mi stariji smo se sigurno već više puta našli u situaciji da bismo neke probleme drugih ljudi riješili brzo i lako – skoro odmah – a takve iste situacije u svojim obiteljima ne možemo riješiti ne samo danima i mjesecima nego baš godinama.
Usprkos svim tim prilikama i neprilikama života apostol Pavao u svojoj Poslanici Solunjanima, čiji smo odlomak malo prije slušali u 2. misnom čitanju, poziva kršćane na ‘radost‘. Radost nije neprestano smijanje i veselo skakutanje, radost je živjeti s povjerenjem u Boga, s vjerom da nismo sami ni onda kad nas nevolje biju niti onda kad nam se planovi ne ostvaruju. Razlog radosti je velik, neizmjeran a to je sigurnost vjere da nas Bog neće iznevjeriti nego će nas u teškoćama ojačati i vječnim životom nagraditi. U ovom adventskom vremenu, mi se podsjećamo i učvršćujemo u vjeri da je Bog ispunio svoje obećanje o dolasku Spasitelja. Na sv. misama pratimo mnoge generacije ljudi kojima su ta obećanja davala snagu da žive u trajnoj nadi da Bog ljude ne napušta. I danas smo mi ljudi Bogu važni i danas nas Bog prati.
