Život ima smisla jer se u vječnost prelijeva

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Premda je današnje evanđelje poprilično dugačko, vjerujem da valjda nikome nije bilo dosadno slušati ga. Pa niti nama koji smo to evanđelje već puno, puno puta čuli.

Isus govori prispodobu o sijanju sjemenja koje nema jednakog uspjeha u rastu i urodu. Zapravo, tko je malčice matematički raspoložen mogao je zamijetiti da je samo jedna četvrtina posijanog sjemena donijela i urod. Tri četvrtine sjemena bilo je uzalud potrošeno. Pa izgleda da je sve vrijeme, pa tako i danas tako: da približno jedna četvrtina vjernika živi svoju vjeru. Tri četvrtine su onako povremeni sudionici nekih slavlja ili vjerničkih događanja. No, sijač je ipak morao sijati sve to sjeme jer inače ni ta jedna četvrtina ne bi dala svoj urod. A sijač nije mogao unaprijed znati kako će koje sjeme rasti i kakvog će uroda dati. Tako se i danas dijele sakramenti: krštenja, ispovijedi, pričesti i krizme – ženidbe sve manje – premda mnogi od tih podijeljenih sakramenata donose slabe ili nikakve plodove. Jedan od pokazatelja su i prazne klupe na kojima bi trebali sjediti barem ovogodišnji prvopričesnici i krizmanici na nedjeljnoj sv. misi. Da, naravno, nije to tako samo u našoj župi.

Zanimljivo je zapaziti da apostoli nisu otprve razumjeli ovu Isusovu prispodobu. Možda zato što su oni bili većinom ribari pa su se malo razumjeli u poljoprivredu. Jedan od apostola bio je i carinik – Matej – pa se je i on očito više razumio u novce i poreze negoli u poljoprivredne poslove.

I onda u odgovoru na molbu apostola da im razjasni tu prispodobu čuli smo kako Isus doista nije htio biti agronom koji će ljude učiti poljoprivredi nego je Isus učitelj životnih vrednota koje daju smisao ljudskom životu.

A o smislu je bilo riječi i u prvom misnom čitanju iz Knjige proroka Izaije kao i u drugom misnom čitanju iz Poslanice apostola Pavla Rimljanima. Tako prorok Izaija govori da se već samo padanje kiše i snijega ne zbiva bez smisla, iz romantičarskih razloga: da lijepo izgleda, nego i kiša i snijeg padaju zato da natope zemlju kako bi mogla dati svoj urod. I onda prorok nastavlja kako bi i Božja riječ, koja je posijana u ljudska srca, također trebala dati svoj plod: trebali bi ljudi u svom životu ostvarivati nešto dobroga od veličanstvene Božje dobrote kojom su svakodnevno obasipani. Tko si da truda pa pročita i nešto više iz Knjige proroka Izaije lako će primijetiti da je i u njegovo vrijeme tek manji dio ljudi živio po Božjim uputama.

Poprilična zapreka za vjerničko življenje za mnoge ljude su životne nevolje i neuspjesi koje ih snalaze u životu. Naime, mnogi si ljudi misle da vjernike koji nastoje živjeti po Božjim pravilima ne bi smjele u životu zadesiti nikakve nevolje i teškoće. Jednostavno zato jer je Bog svemogući pa bi morao svoje vjernike od svih teškoća i nevolja zaštititi. Dakle, ne vidi se neka opipljiva korist od življenja po Božjem. A naša ljudska pravila su jednostavna: dam da dobijem! Jer ljudsko je iskustvo da se svakog mjeseca dobiva plaća za odrađeni posao prošloga mjeseca. I ljudi se srde ako plaća ne stigne na vrijeme.

No, Božji odnos prema ljudima nije plaćenički nego ljubavni. Bog ljude neizmjerno ljubi i želi da se ljubavlju vrati, i to posredno: preko njegovih stvorenja. A tu su ljudi na prvom mjestu:  što nam pokazuje i nevjerojatna stvarnost da je i Bog po Isusu postao čovjekom. Vjerojatno je mnogima od vas poznato da među nama vjernicima postoji i izreka da ‘Bog ne plaća svake subote, ali nije nikome ni ostao dužan‘. Na tom tragu je i poruka apostola Pavla u današnjoj Poslanici kad piše da ‘sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama‘. Taj isti Pavao svjedoči da ga je Bog u viđenju poveo do ‘trećega neba‘ i da je vidio stvarnosti o kojima čovjek ne može govoriti. Pa, mogao bi, mogao bi onda kad bi mogao pronaći riječi i pojmove koji bi izricali tu nebesku stvarnost. Sav ljudski govor o božanskim stvarnostima samo je blijeda slika, jako maglovita, onoga neizrecivoga božanskoga.

Zato se i Isus služio mnogim prispodobama u kojima je kroz nama razumljive stvarnosti iz života koji živimo nastojao izreći božanske stvarnosti koje ne možemo razumom pojmiti. Zato ništa ne znači izvrsno teoretski naučiti mnoge kršćanske istine i pravila, a ne živjeti ništa od toga. Jednako tako malo vrijedi znati sva prometna pravila i propise, a ‘voziti po svome‘. Prije ili kasnije nesreća je sigurna, više ili manje strašna.

I sad se zakratko zapitajmo kako napreduje Božja riječ koja je posijana u nas: jesmo li i mi oni uz put koje lako odnesu neke nove pomodarske ideje… ili smo oni na kamenu koji se u pojedinim prilikama života oduševe za neke aktivnosti, ali se brzo umorimo i od svega odustanemo… pa onda jesmo li oni u trnje zasijani koje zemaljske brige ometu u kršćanskom življenju… i konačno jesmo li oni koji donose rod: pa nastojimo kršćanski živjeti: i petkom i svetkom, i prema sebi i prema bližnjemu i prema svojim obvezama.

To su pitanja koja su današnjom nedjeljom samo više istaknuta, a doista vrijede i važna su svakoga dana. Opravdanja pred Bogom ne vrijede, kajanje dobiva oproštenje i snagu za novo nastojanje oko vrijednog kršćanskog življenja. I onda život ima smisla i u radostima i u teškoćama. Po Bogu, i samo po Bogu, ljudski život ima smisla!