Život je zadatak za vječnost

23. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2019)

Pozornim slušateljima današnjih misnih čitanja sigurno  nije bilo lako slušati Isusa u evanđelju dok govori ‘silnom mnoštvu ljudi koje je s njim putovalo‘. Tom mnoštvu ljudi Isus govori da  ne mogu biti njegovi učenici ako ‘ne mrze svoga oca i majku, ženu i  djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život‘. A mi znamo i osjećamo da su to sve ljudi do kojih  nam je istinski stalo. Normalno je da volimo i oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre i svoj život. Nažalost, ipak ima ljudi koji ‘mrze svoje roditelje, braću i sestre, pa i sam svoj život‘, ali to su izuzeci, to su tužne i često neprotumačive stvarnosti ljudskoga života. U normalnim prilikama života to su ljudi koje se voli. Pa, onda, poziva li to Isus ljude  doista na ‘nenormalni život‘, na mržnju prema najbližima? Jer i danas u brojnim crkvama širom svijeta silno mnoštvo ljudi prati Isusa i sluša što im on govori. Dakako i mi ovdje okupljeni dio smo toga mnoštva.

Stručnjaci za Sveto pismo kažu da je tim izrazom ‘mrziti‘ Isus htio jako, najjače što može, naglasiti ozbiljnost ljudskog opredjeljenja za životne vrednote koje netko živi. Izgleda da Isus poziva ljude, najozbiljnije nas poziva, na ‘odgovornost‘, na životnu odgovornost. Tako nam najprije govori – i to poprilično tvrdim riječima za naše uši – da smo mi za svoj život, za svoje ponašanje najviše odgovorni Bogu. Više smo odgovorni Bogu negoli prema ljudima, našim bližnjima: ocu i majci, ženi i djeci.

Mi vjernici, koji sebe smatramo Božjim stvorenjima, pozvani smo na odgovornost prema svome Stvoritelju: da upoznamo s kojim nas je sposobnostima obdario i da upoznamo u koje smo životne okolnosti stavljeni. Tako nismo odgovorni ako nas Bog nije obdario na primjer sluhom pa ne možemo lijepo pjevati… i ako to pokušamo oni oko nas će nam možda reći da ne ‘tulimo‘. Jednako tako nismo odgovorni ako nismo stavljeni u životne okolnosti kakve su imali ljudi u davna vremena, pred puno stoljeća, nismo odgovorni niti što nas Bog nije stavio u životne okolnosti kakve će imati ljudi u dalekoj budućnosti.

Tu odgovornost života Isus onda u evanđelju dopunjuje s još dvije usporedbe odgovornosti prikladne za ljude svoga vremena: o uspješnom vođenju rata i o uspješnoj gradnji i dovršetku kule. Danas bi Isus sigurno izrekao neke druge usporedbe, prikladne za ljude našeg vremena. No, poruka je ipak dobro razumljiva: traži se odgovornost.

I sad razmislimo o svojoj odgovornosti prema Bogu i prema našim bližnjima u našim životnim okolnostima i s našim sposobnostima. Budući da smo kao kršćani upoznati s mnogim Božjim zahvatima u život ljudi – učili smo o tome na vjeronauku i na mnogim nedjeljnim sv. misama, a i na podosta drugih načina – to smo odgovorni živjeti i širiti oko sebe božanske vrednote. Te božanske vrednote, koje imaju trajnu vrijednost, najbolje su nam pokazane u životu Isusa Krista – u njegovim riječima i njegovim djelima.

Odgovornost za ljude Isus je najbolje pokazao u svojoj žrtvi života na križu. Ljudi su za Boga toliko vrijedni da jednostavno Isus nije odustao svjedočiti im Božju ljubav pa makar to njega samoga stajalo života. Prije te žrtve na križu Isus je potrošio tri godine na poučavanje ljudi. Svjedočio je riječima i djelima: koliko su ljudi Bogu važni i vrijedni. Nešto slično čine i brojni roditelji koji za svoju djecu potroše tridesetak i više godina života kako bi njihova djeca postala vrijedni ljudi, sposobni brinuti se za sebe i koji će biti od koristi bližnjima s kojima žive. Eto sutra će mnoga djeca započeti, ili nastaviti, svoje školovanje kako bi se što bolje pripremili za svoj životni put koji je posve nepoznat i njima samima i njihovim roditeljima.

I tu sad počinje aktualnost Isusovih riječi iz današnjeg evanđelja da se tu djecu ne smije voljeti tako da ih se nauči ljenčariti, varati i živjeti na tuđoj grbači. Jer onda ta djeca kao odrasli ljudi neće živjeti dostojanstvo Božjih stvorova. Uz djecu Isus navodi i druge ljude, naše bližnje, s kojima provodimo najveći dio svoga života: sa svima njima trebamo živjeti ‘po Božjem‘ – pa i onda kad oni to ne bi htjeli. Tako se danas brojni roditelji, djedovi i bake, lako pomire na promjer  s tim da njihova djeca žive u ‘divljem braku‘, bez vjenčanja, uz lakonsko opravdanje da se ‘danas tako živi‘. Pa ako se danas tako živi, onda oni koji tako žive jednostavno ne žive kršćanski! Makar su pokršteni. Dakako da ima i brojnih drugih pokazatelja nekršćanskog življenja, ali ovo nekako strši kao jedna negativna stvarnost koja bi se mogla poprilično lako promijeniti na bolje: na kršćanski ispravno. Ili jednostavno priznati: pa mi nismo kršćani nego smo samo pokršteni ljudi.

Koliko su kršćani drukčiji ljudi, ili koliko bi kršćani trebali biti drukčiji ljudi, slušali smo u Poslanici Filemonu kad apostol Pavao piše svom kršćanskom prijatelju Filemonu o jednom konkretnom primjeru kršćanskog načina života. Naime, u neko vrijeme od Filemona je pobjegao njegov rob Onezim. Ne znamo zašto je taj Onezim pobjegao – možemo si misliti i ovo i ono. No, dok je bio u bijegu Onezim je susreo apostola Pavla i ne samo da je Onezim postao kršćanin, nego je postao i poslužitelj apostolu Pavlu. Nakon nekog vremena apostol Pavao piše svom kršćanskom prijatelju Filemonu da ‘natrag primi svoga odbjeglog roba Onezima, ne više kao roba nego kao brata ljubljenoga‘. Jer je i taj odbjegli rob za vrijeme bijega od gospodara postao kršćanin. Zato se više i ne vraća samo kao ‘rob‘ nego kao ‘ljubljeni brat‘. Neka i nas naš kršćanski život učini međusobnom ‘ljubljenom braćom i sestrama‘.