Znajmo biti zahvalni i Bogu i ljudima
28. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2019)
Mnogima od nas ovdje nazočnih sigurno je poznata ona izreka kako: ‘Zdravi čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi‘. Valjda je mnogima lako sjetiti se i osobnog iskustva radosti kad smo ozdravili, makar i nismo bolovali od neke teške bolesti. Naravno, tko je ozdravio od teške bolesti, radovao se je još puno, puno više. U misnim čitanjima današnje nedjelje susrećemo ozdravljenike od teške bolesti: od gube. Guba je bila osobito teška bolest jer je bila zarazna, a neizlječiva. Užasna kombinacija: zarazna, a neizlječiva. Valjda gore ne može biti. Jedino što se moglo učiniti za ljude oboljele od gube bilo je ‘donositi im hranu i odjeću‘ da mogu živjeti u svojoj bolesti: dok ne umru posve odijeljeni od svojih najmilijih. Upravo ta odijeljenost od svojih najmilijih bila je dodatna psihička muka tih bolesnika. Zamislimo si muku odijeljenosti roditelja, jednog ili oboje, od svoje male djece!
Kako su tada ljudi vjerovali da se sve lijepo i ružno čovjeku događa po Božjoj volji, po Božjem djelovanju, to su vjerovali da je bolest Božja kazna čovjeku za njegove grijehe. Jednako tako su vjerovali da je zdravlje, a osobito bogatstvo, jasni pokazatelj Božjeg blagoslova. Zato je i apostolima bilo teško slušati Isusa kad im je jednom prilikom rekao kako će bogataši teško u kraljevstvo Božje. Jer ako je bogatstvo znak Božjeg blagoslova, kako onda oni ne mogu u kraljevstvo Božje? Danas je utoliko drukčije što mnogi ljudi samo neko zlo u životu smatraju Božjom kaznom, a uspjeh i bogatstvo se smatra plodom čovjekove pameti i poduzetnosti.
Ozdravljeni gubavac Naaman iz današnjeg 1. misnog čitanja vjerovao je da je ozdravio od gube upravo po daru ozdravljenja od samoga Boga, jer čovjek to ne može učiniti. Toga Boga po kojemu je ozdravio predstavio mu je prorok Elizej. I zato je svoju veliku zahvalnost Bogu Naaman htio iskazati bogatim darivanjem proroka Elizeja kojega je smatrao posrednikom tog Božjeg čuda ozdravljenja. No, i prorok Elizej je bio svjestan da to čudo ozdravljenja nije njegova zasluga pa nikako nije htio primiti taj dar.
Kad nije uspio iskazati svoju zahvalnost bogatim darom proroku Elizeju, ozdravljeni Naaman je ubuduće htio biti zahvalan Bogu koji ga je ozdravio: i to tako da se ubuduće samo tom Bogu klanja. A kako je mislio da Bog kojega časti i predstavlja prorok Elizej živi i djeluje samo na zemlji gdje živi Elizej, to ga je zamolio da smije sa sobom ponijeti nešto zemlje na kojoj je doživio čudo ozdravljenja. Znamo: tek je mnogo kasnije Isus poučio ljude da se Bogu može klanjati svuda jer Bog i svuda prebiva. Pojedina mjesta samo mogu ljudima pomoći da se s jačom vjerom i pouzdanjem obrate Bogu. Pa i kad se mi molimo pred kipom Majke Božje Marije – bilo ovdje u župnoj crkvi ili na Mariji Bistrici – mi se ne molimo tom kipu nego se molimo Mariji u nebu, a koju taj kip predstavlja i mi se osjećamo nekako bliže njoj samoj.
A sada skoknimo i k desetorici gubavaca koji su, onako propisno ‘izdaleka‘, zamolili Isusa za ozdravljenje i koji su doista ozdravili. Dva su pokazatelja kako su čvrsto vjerovali da ih Isus može ozdraviti. Prvo: što su uopće vapili Isusu da ih ozdravi jer to ljudima nije bilo moguće učiniti. Dakle su vjerovali da Isus nije samo čovjek. Drugo: što su na Isusove riječi da ‘pođu k svećenicima’ povjerovali i krenuli tamo. Nisu se žalili što ih Isus uopće nije ni dotaknuo nego ih je samo izdaleka otpravio. Mogli su pomisliti da ih se Isus samo želi riješiti iz svoje blizine, i da ih zato šalje dalje od sebe – tako da ljudi koji prate Isusa ne vide da ih Isus ne može izliječiti. Dakle, ova desetorica gubavaca pokazali su se kao pravi vjernici.
Bili su pravi vjernici ali i ‘pravi nezahvalnici‘. I Isus se ljudski začudio što se je od njih desetorice došao zahvaliti samo jedan! A i taj jedan nije bio pripadnik židovskog naroda nego Samarijanac, dakle stranac, kao i Naaman koji je bio Sirac. Devetorica ozdravljenih bili su Židovi pa su očito smatrali: da je red što ih je čudom ozdravio ‘njihov Bog‘, Bog kojega oni časte. Bog je to bio ‘dužan‘ njima učiniti i zato mu nemaju za što posebno zahvaljivati.
I sad malo stavimo na stranu sve ove izliječene gubavce pa pitajmo sami sebe, onako u dubini svoje duše: koliko smo mi darova primili od Boga i koliko smo Bogu zahvalni?! Zapitajmo se i mi sami, onako u dubini svoje duše: sjetimo li se i mi Boga samo onda kad nam zagusti, kad nam ‘bude loše‘ pa ga pitamo: ‘zašto, zašto si nas kaznio’. Ili se Boga sjetimo i znamo Bogu biti zahvalni i onda kad nam je dobro, kad nam ‘jako dobro ide’?
Mnogo je načina i prilika vidjeti: gdje smo, kakvi smo i čiji smo. Tome služi svaka nedjelja kao dan odmora tijela i duše, a osobito nedjeljna sv. misa. Gdje smo, kakvi smo i čiji smo?
